|
 Započeta uz oduševljenje i veliku mobilizaciju, s nezapamćenim otvaranjima - supruge kandidata na podiju, televizijske debate uživo - iranska "američka" predsjednička kampanja završila se u petak 12. juna osporavanjem jednog skoro "sovjetskog" rezultata.
Bez obzira na vjerodostojnost zvaničnih brojki onih izbora koji, sa 63% glasova, daju fundamentalističkom iranskom predsjedniku Mahmudu Ahmedinedžadu odriješene ruke za drugi mandat, ono što je jasno iz nasilnosti represije, ometanja komunikacija i hapšenja jest da je Iran možda pokrenuo svoju "treću revoluciju". Prva, u februaru 1979, svrgnula je šaha.
Druga, prema ajetulahu Homejniju, osnivaču islamske republike, sastojala se u osvajanju američke ambasade, nekoliko mjeseci kasnije. Koja bi bila treća? Pristaše g. Ahmedinedžada isticale su riječ "revolucija", a on sam joj je dao sadržaj tokom kampanje. Dosad se predsjednik držao na talasu populizma i nacionalizma, svojih najboljih saveznika. Upravo im je priključio i "pravdoljublje", čime nastoji da mobilizira siromašne slojeve i nove revolucionarne elite, naročito islamske milicije (basidž), kako bi istovremeno obuzdao civilno društvo, uvijek sve mlađe, sve naprednije i sve zahtjevnije, i upustio se u "čišćenje" onih koji bi, u najvišim državnim sferama, htjeli "rasprodati" nacionalne interese. A postojale su i najave: pozivajući na glasanje, vrhovni vođa Ali Hamnei, Ahmedinedžadov mentor, koji se više nego bilo čega plaši zapadne "kulturne kontaminacije", pojasnio je prije nekoliko dana: "Ne glasajte za one koji žele abdicirati u korist Zapada!" Odmah zatim Ahmedinedžad je napao svoje protivkandidate Musavija i Karubija, koje podržavaju reformisti, i konzervativca Rezaija, da svi zagovaraju, na svoj način, "popuštanje napetosti" sa Zapadom. Čak je nazvao izdajom sporazum iz Seadabada, koji je 2003. sklopio s evropejcima reformistički predsjednik Muhamed Hatami, a koji je doveo do obustavljanja obogaćivanja uranija. Preuzimajući krilaticu iz zlatnog doba početaka revolucije, "socijalna pravda za najsiromašnije", Ahmedinedžad govori i o "odsijecanju ruku korumpiranim profiterima režima". Nimalo slučajno, meta je Ali Ekber Hašemi Rafsandžani, jedan od najbogatijih ljudi u zemlji, oduvijek suparnik Vođe u sferama utjecaja. Utoliko prije što je Rafsandžani, koji je iz sjene podržavao Musavijevu kandidaturu, 2006. izabran - usprkos pritiscima krugova bliskih Hamneiju - načelo Vijeća koje bira, nadgleda i po potrebi razrješuje vrhovnog vođu. A poznat je i njegov "pragmatizam" u odnosima sa Zapadom. Fundamentalistička spirala Radi se zaista o tome da je jedan režim, pretvoren u "bunker pod opsadom", u svoje ruke preuzela mala fundamentalistička skupina na vlasti. Sinovi revolucije ponovno će se razdirati međusobno. Šta je izazvalo taj novi "grč" koji, po mišljenju analitičara Ahmeda Salamatiana, po svemu liči na "kinesku kulturnu revoluciju"? Možda činjenica da se okruženje Vođe osjetilo ugroženo iznutra (Hamnei je, u nedostatku povjerenja i priznanja u religijskim krugovima, izatkao - kako bi učvrstio svoju vlast - gustu mrežu podrške i utjecaja oslanjajući se na Čuvare revolucije, ideološku armiju režima, i na tajne službe). "Zeleni val" studenata, intelektualaca i žena koji je stao iza bivšeg premijera Mir Husejna Musavija, glasniji više nego efikasniji, nije bio naoružan pa čak ni organiziran. No u očima režima koji gubi teren ukazivao se kao moguća "baršunasta revolucija". A transparenti "Dolje diktator!" protumačeni su kao da se ne odnose samo na Ahmedinedžada već i na samog Vođu. Husejn Musavi, čestiti nacionalist, izjavio je da ulazi u kampanju jer je, "zbog kontraproduktivnog ekstremizma Ahmedinedžadove vlade", Iran ugrožen. Bez sumnje ga Vođa nije smatrao dovoljno čvrstim, pa čak ni dovoljno pouzdanim da preduzme veliko "cjenkanje", globalnu raspravu sa Sjedinjenim Državama o kojoj Iran sanja već trideset godina, kako bi ishodio priznanje statusa regionalne sile i trajnosti islamske republike, a da zauzvrat ne da ništa ili skoro ništa. Osjećajući da Iranu opet prijeti opasnost radikalizacije, Musavi se zasad ne povlači. On, koji je bio jedan od pulena osnivača Homejnija, poziva, mimo Vođe Hamneija, na "uzore za oponašanje" (merdža taklid), velike ajetulahe zadužene da bdiju nad islamskim moralom i spriječe zastranjenja "teokratije". Jedan od najpoštovanijih, sasvim apolitičan, ajetulah Golpajegani, odazvao se pozivu, izražavajući svoje nezadovoljstvo načinom na koji su se odvijali izbori, "ta velika laž koja udara na same temelje islama". Ako bi, usprkos svemu, došlo do te nove revolucije koja propovijeda povratak na vrijednosti iz 1979, to bi - u trenutku kada je svjetska ravnoteža promijenjena - bio zabrinjavajući skok unazad. A i Obama pruža ruku. Neće je vječno držati pruženu, pa ako američki neokonzervativci i gube teren, odlučne pristaše izraelskog premijera Netanjahua su tu. Revolucija je imala tri parole: "sloboda, nezavisnost, islamska republika". Šta je s njima trideset godina kasnije? Nezavisnost je učvršćena, no Iran je u okruženju i odbačen, pod teretom tri niza sankcija UN-a koje bi mogle postati još teže. Sloboda? Jedina budućnost koja se nudi društvu jest ideološko porinuće u zatvorenoj sredini, što ga ne može umiriti. U krajnjemu, ugrožena je islamska republika. Ahmedinedžad ima priliku da prihvati Obaminu ispruženu ruku. Hoće li znati da je prihvati ili će se, sam protiv svih, upustiti u fundamentalističku spiralu? Marie-Claude Decamps, Le Monde (BH Dani)
 Citiraj ovaj tekst na tvom sajtu | Pregleda: 531
|
