Piše: Hfz. Nihad Beganović
Saga oko odlaska/ostanka naturalizovanih Bošnjaka, bivših muDžahida, ovih dana privodi se kraju. Nema sumnje da se radi o nepravdi, da se razdvajaju roditelji od djece, da se na pomoć koju smo dobili u ratu od strane njih, odgovara sa hladnim protjerivanjem. Sa rogatim se ne možeš bosti, reklo bi se, ali da na trenutak zanemarimo silu i nepravdu, loše mjesto i vrijeme, muslimanske političare i Ameriku, postoje li i drugi akteri i dijelovi ove, jedne od najvećih poslijeratnih nepravdi. Ovih dana Abu Hamza se, kako prenose mediji, kune da će otiće samo ``pod prisilom``. Nakon svih zakonskih metoda koje je iscrpio, ova Abu Hamzina izjava je sasvim prirodna reakcija,te treba imati hrabrosti pa mu uputiti kritiku.
 Volio bih ipak spomenuti još neke dijelove ove priče, koji su manje-više povezani sa svim dešavanjima oko protjerivanja muDžahida.
Prvi dio se odnosi na tada aktuelno bošnjačko političko rukovodstvo `95 koje je zarad zadovoljstva međunarodne zajednice i mira, pristalo na potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma u kojem je, između ostalog, stajalo da muDžahidi moraju napustiti BiH. Dakle, ono je to koje je sve ovo ako ne započelo, onda zasigurno jedan od ključnih aktera. Također, potpisivanjem istog pristalo se na stvari koje nikome živom u Bosni nisu donijele dobro. Ne ulazeći u to kako je pred samo potpisivanje Dejtonskog sporazuma Armija BiH zaustavljena, i što nakon svega nije imala pravo na svoju ``Oluju`` (lično za mene najveći mogući ustupak Alije Izetbegovića) što, prije svega, tangira bivše pripadnike Armije BiH kojima je pobjeda ukradena ispred nosa. Za cjelokupnu bh javnost, mnogo veći ustupak i ono čega smo svi danas više nego ikad svijesni, jeste pristajanje i stavljanje potpisa na postojanje Republike Srpske kojoj je pripalo skoro pola BiH i u kojoj srpski narod ima apsolutnu dominaciju u svemu, i na Federaciju u kojoj su Bošnjaci i Hrvati.
Ovih dana vidimo koliko je to za opstojnost Bosne i Hercegovine, u najmanju ruku bilo rizično i avanturistički od strane bošnjačkih lidera koji su učestvovali u svemu tome. Dakle, ako već govorimo o žrtvi red je kazati da smo svi mi na neki način taoci međunarodne zajednice, i da smo silom okolnosti, što nesposobnošću samih lidera, što pritiskom međunarodne zajednice, Dejtonskim sporazumom mnogo izgubili. U najmanju ruku ostavilo se prostora velikosrbima da politički dovrše ono što im vojno nije pošlo za rukom. Druga stvar, koja je isto tako neodvojiv dio cijele ove priče o protjerivanju muDžahedina, jeste i to koliko su i sami doprinijeli ovakvom završetku. U ratu, a i poslije rata muDžahidi u međunarodnoj zejdnici,svjesno ili ne, nisu vidjeli partnera već isključivo, blago kazano, stranu kojoj se ne može vjerovati. To je svakako istina, i to nije sporno. Sporno je, međutim, u ovakvim okolnostima povlačiti poteze kojima se kompromitujemo kod ostatka planete. Ohrabreni šutnjom državnih institucija i aktuelne vlasti danima je trajala ``bitka za Bočinju`` koja ni po Božijem ni po svjetovnom pravu nije pripadala, niti pripada Bošnjacima. Sva dešavanja oko Bočinje mogla bi se okarekterisati kao skakanje sebi u stomak. Jedno od najvećih političkih pitanja u BiH je povratak izbjeglih i raseljenih u njihove domove, i oko toga se sve vrti. Insistiranje na ostanku u Bočinji je ustvari bilo antipolitičko djelovanje, a da ne govorimo o tome kako se poslala loša poruka i međunarodnoj zajednici, i bh javnosti, što se naravno savršeno uklapalo u mišljenje koje je imala međunarodna zajednica o muDžahidima. Ne mislim da bi nešto pomoglo i da nije bilo nikakvih incidenata, ali činjenica je da su sva ta dešavanja umnogome olakšala posao i poklopilo se sa željama svih oni koji ne bi željeli vidjeti muDžahide u BiH. O (ne)regularnosti dokumenata teško je govoriti, ali sama činjenica da se o tome raspravlja je užasna.
Naravno sve ovo nije, niti može biti razlogom da se neko protjera iz zemlje. Svako pa i bivši muDžahidi imaju pravo uticati na svoju sudbinu. Treba uzimati za uzroke, a poslije šta Allah dadne. Ovako ostaje nam samo da se nadamo nemogućem, i da vjerujemo uprkos svemu da se neće desiti ono najgore, protjerivanje ljudi koji su nam pomogli kad je bilo najteže. Jednostavno, postupak za koji bi i šejtan rekao ``boj se Allaha``.
Bh Muslim Monitor
 Citiraj ovaj tekst na tvom sajtu | Pregleda: 745
|
