Piše: Muhamed Jusić

Čim su predosjetili da svjedočenje najvišeg američkog oficira i diplomate u Iraku, generala Dejvida Petreusa i ambasadora Rajana Krokear, pred nadležnim kongresnim odborom, neće biti još jedan potpuni debakl Bušove strategije u Iraku, neokonzervativci iz njegove administracije su se ponovo vratili svojoj omiljenoj temi: priči o tome kako je vrijeme da se napadne Iran.
Međutim, svima onima koji prate ovaj rat živaca između Amerike i Irana odavno je već postalo jasno da se priče o napadu, u različitim kreativnim izvedbama, uvijek aktueliziraju pred svako izvješće Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) o iranskom nuklearnom programu. Zbog toga su brojni analitičari spremni ustvrditi kako se samo radi o još jednom zveckanju oružjem, koje, barem kada je riječo američkim trupama zaglavljenim u iračkom civilnom ratu,  ne djeluje ubjedljivo. Do sada od takvih prijetnji nije bilo ništa. I teško je povjerovati da bi Buš, čak i među članovima svoje stranke, a o američkoj javnosti da i ne govorimo, mogao dobiti podršku za jednu takvu avanturu. Naročito nakon iračkog iskustva.


Ali, ako bi ratoborni predsjednik DžorDž Buš, s obzirom na ustavne ovlasti koje ima u vođenju vanjske politike, uspio izdejstvovati neki oblik vojnog napada na Iran, bez obzira da li se radilo o toliko puta analiziranom planu preciznih napada na iranska nuklearna postrojenja- sa Izraelom kao egzekutorom ili ne, bilo bi stravično i zamisliti na koje bi sve načine Iran mogao uzvratiti.

Ukoliko bismo i zanemarili konvencionalne metode ratovanja kojima bi Iran mogao odgovoriti na eventualnu američku ili izraelsku invaziju, daleko su teže za predvidjeti, ali i opasnije po regionalnu i svjetsku stabilnost, nekonvencionalne metode od kojih Iran, prema izjavama njegovih vjerskih i političkih autoriteta, ne bi bježao.
Islamska republika Iran je po mnogo čemu specifična zemlja, koja je kroz institucionalizaciju „izvoza revolucije“ pustila svoje pipke u mnogim muslimanskim zemljama, naročito u nestabilnim kriznim područjima regiona. Radi se o utjecaju koji može destabilizovati brojne države, ali i otvoriti nova žarišta u kojima bi američki interesi bili ugroženi.
Javna je tajna da Iran direktno sponzorira militantnu i političku organizaciju Hezbollah u Iranu, kao i palestinski Hamas. Hezbollah je nedavno nanio bolan poraz dotad nepobijeđenoj izraelskoj vojsci na sjeveru cionističke države, a Hamas je na njenom jugu samo nekoliko mjeseci kasnije preuzeo potpunu kontrolu nad Gazom. Radi se o dvije respektabilne regionalne sile koje se ne mogu zanemariti i koje su spremne po naređenju Irana, ako se ovaj osjeti ugroženim, otvoriti neke nove frontove sa Izraelom, ali i upotrijebiti svoje članstvo protiv američkih ciljeva u regionu.

Iran je matica šiizma, koja se ponaša kao pokrovitelj šiitskih zajednica u čitavom svijetu. Te šiitske zajednice su za razliku od sunitskih u čitavom svijetu daleko bolje organizovane i koherentnije. Dok je vjerski život u zemljama u kojima su suniti većina, organizovan isključivo pod patronatom države, kroz ministarstvo vakufa ili vjera, šiitske zajednice svugdje u svijetu uživaju autonomiju, nekad i nelegalnu. Na čelu tih zajednica nalaze se ajatolasi, šiitsko sveštenstvo, koji sistemom humusa- obaveznog godišnjeg izdvajanja petine imetka za zajednicu, uživaju zavidnu finansijsku neovisnost. Ta finansijska sredstva od obaveznih priloga vjernika ajatolasima i socijalnim, obrazovnim i humanitarnim institucijama, koje oni organizuju, pružaju nevjerovatnu mogućnost upravljanja šiitskim masama. S obzirom da su ajatolasi organizovani u svoju vlastitu hijerarhiju, njima se vrlo lahko i efikasno može upravljati preko vjerskih autoriteta, koji su historijski imali sjedište u iračkom gradu NeDžefu. Nakon osnivanja šiitske islamske republike Iran i pritiska Sadamove diktature u Iraku, šiitski vjerski autoriteti su se počeli okretati ka Iranu i tamošnjem oficijelnom kleru.

 
Već dugo se vladajući režimi u Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, Bahrejnu i Kataru, pa čak i Jordanu i Siriji (u Libanu je on već odavno postao realnost) plaše iranskog utjecaja među znatnom šiitskom manjinom koja živi u ovim zemljama. Tamošnje šiitske manjine su zbog tog straha već godinama diskriminirane, isključene iz svih političkih i vojnih tokova države, te konstantno etiketirane da su lojalni Iranu, a ne matičnim država,  što onda dodatno podgrijava njihovu kolektivnu frustraciju i gura ih u ruke Irana.

Eventualni američki otvoreni napad na Iran bi mogao pokrenuti šiitsku revoluciju protiv Amerike i njenih interesa u cijelom regionu. Dovoljno bi bilo da Iran preko svojih ajatolaha izda fetvu u kojoj se Džihad protiv agresora koji je napao muslimansku šiitsku zemlju proglašava obavezom svakog pravovjernog šiita, pa da se pokrene dosad neviđen val terorizma, koji bi zbog vjerske fanatičnosti šiita, bio neuporediv sa onim dosadašnjim sunitskim. To znači da, ukoliko bi bilo koja susjedna zemlja ustupila svoj teritorij američkim trupama za napad na Iran, sebe bi učinila legitimnom metom šiitskih svetih ratnika. To objašnjava zbog čega se nijedna zaljevska zemlja, iako se sve plaše regionalnog jačanja Irana i njegovog nuklearnog programa i iza kulisa huškaju Ameriku i Evropu da poduzmu sve kako bi se on osujetio, otvoreno ne iznose takve stavove. Izazivanje šiitske manjine koja živi u naftom bogatim zemljama zaljeva je jednostavno prevelik rizik, koji nijedna vladajuća monarhija ne želi preuzeti.

Faktor koji Amerika ne bi smjela izostaviti u svim svojim strateškim kombinacijama vojnog obračuna sa Iranom jeste militantnost i predanost šiitskog vojnika. Tu grešku je napravio Sadam Husein i skupo ga je koštala. Dobro naoružana i opremljena Sadamova vojska od milion vojnika nije uspjela savladati tek formiranu iransku islamsku vojsku, koja se nije imala vremena nakon Iranske revolucije pristojno ni postrojiti. Ni uz svestranu pomoć SAD-a i neograničena finansijska sredstva koja su pristizala iz sunitskih naftom bogatih zemalja Perzijskog zaljeva, ni Sadamova brutalnost i spremnost da žrtvuje koliko god je potrebno svojih vojnika, nisu imali nikakvih izgleda pred vjerskim fanatizmom iranskih mladića i djevojaka zadojenih šiitskim učenjem o mučeništvu. Svijet je bio šokiran njihovom spremnošću da svojim tijelima čiste minska polja i da odlaze u vojne akcije svjesni da se iz njih neće vratiti. Historija nam je toliko puta pokazala da upravo spremnost na žrtvu i predanost cilju mogu biti ključni faktori u dobijanju rata i da često mogu prevladati vojnu nadmoć u naoružanju.

Ideja mučeništva (šehadeta) u šiizmu zauzima ključnu poziciju. Historija šiitske manjine prožeta je nepravdom, progonima i prolivenom krvlju. Davno su teolozi primjetili kako od svih religija šiizam posebno potencira spremnost na žrtvovanje. Mučeništvo Poslanikovog unuka Huseina i njegovo ubistvo od strane tadašnjeg sunitskog vladara je centralni historijski događaj oko kojeg je nastala šiitska frakcija unutar islama. Svake godine na taj dan- Dan ašure šiiti čitavog svijeta ponovo proživljavaju njegovu patnju kao da se desila danas. Mnogi od njih se udaraju oštrim predmetima po glavi ili se bičuju po leđima dok im krv ne poteče, žaleći što na taj dan nisu mogli stati u odbranu svog imama, svetog vođe. U tom ritualu oni pokazuju i svoju spremnost da se bore i žrtvuju za iste ideje za koje je Husein poginuo.

Iransko vojno i političko uplitanje u Iraku je svima poznata stvar i Bušova administracija, između ostalog, i na tome gradi svoje opravdanje za napad. Nema razloga da ne vjerujemo kako bi moguća „šiitska intifada“ u slučaju napada na maticu Iran zaobišla ionako antiamerički raspoloženu šiitsku većinu u Iraku. Naprotiv, to bi značilo da bi do sada mirni irački jug nastanjen šiitima mogao postati poprište sukoba sa američkim trupama. šiitske paravojne formacije Mehdijeva armija i Korpus Bedra (Fejlekul Bedr) su već sada sposobne za borbena dejstva i mogu se okrenuti protiv američkih trupa raspoređenih u Iraku. Javna je tajna da u Iranskoj vojsci djeluje tzv. borbena formacija zvana Korpus Jerusalem (Fejlekul Kuds- zove se tako jer je to vojna formacija koja se na globalnom planu bori za oslobađanje Jerusalema od izraelske okupacije), specijalizovana za nekonvencionalne metode ratovanja. Njeni su pripadnici obučavali brojne paravojne formacije širom svijeta, od Hezbollaha do Hamasa, a danas su više nego aktivni u Iraku. Za te ljude se tvrdi kako nemaju lično ime i kako su spremni poginuti bilo gdje u svijetu, gdje to lideri islamske revolucije od njih zatraže.
U svakom slučaju, usijane glave u Vašingtonu bi morale biti svjesne da napad na Iran može lahko otvoriti još jednu frontu u tzv. ratu protiv terorizma i to frontu sa vjerski inspirisanim skupinama u poređenju s kojima Al-Kaida i sunitski teroristi izgledaju kao amateri.

 

Samoubilački napadi među muslimanima su šiitski izum

Samoubilački napadi su bili nepoznanica među muslimanima u prvim stoljećima islama.
Prvi put su ovakvu vrstu žrtvovanja za više ciljeve u muslimansku tradiciju uveli pripadnici šiitske sekte assasina. Ovu političko-vjersku organizaciju osnovao je Hasan bin Sabbah (rođen oko 1034. god. u gradu Rejju). Bio je to mlad, ambiciozan i inteligentan mladić koji je bio razočaran padom šiitsko-fatimijskog hilafeta. Stoga je svoj život posvetio povratku šiitske dominacije na Bliskom istoku.

Svi članovi njegove sekte su bili podvrgavani intenzivnim tečajevima indoktrinacije i fizičkog treninga. Ubistva su bila omiljena Hasanova metoda sijanja užasa među njegovim neprijateljima, najčešće uglednim sunitskim vladarima i vjerskim autoritetima. Članove grupe se na smrtonosni zadatak slalo pojedinačno ili u malim grupama. Obično su se preoblačili u trgovce ili askete i neprimjetno pratili kretanje i navike žrtve. Sama egzekucija se izvodila javno, pred što većim brojem ljudi. Obično bi samoubice, prerušene u sufije, napadali  kada bi pogledi svih prisutnih u Džamiji bili usmjereni ka vladaru ili alimu koji se penjao na minber kako bi održao govor u sklopu molitve petkom. „Za Hasana ubistvo nije bilo samo način uklanjanja neprijatelja, već i dvostruka poruka upućena javnosti: prvo- kazna žrtve, i drugo- herojsko žrtvovanje izvršilaca koji je nazivan fidai ili žrtvenik, jer je gotovo uvijek bio sasječen na komade još na mjestu zločina“.

Zanimljivo je kako su neki putopisci opisali korištenje hašiša od strane Hasana kao halucinogene droge pod čijim dejstvom je uvjeravao svoje sljedbenike da su boravili u Džennetu i da se ukoliko se žele u njega vrate moraju žrtvovati. Zbog ovoga su ih muslimanski teolozi nazivali hašišinima, riječju koja je kasnije iskrivljena u „assasin“ i ubrzo prihvaćena u mnogim jezicima kao uobičajena imenica za atentatora.
Kada su mongolski ratnici uništili nepristupačnu tvrđavu assasina u području gorja El-Burs, nestalo je i njihovo učenje kao i praksa stravičnih samoubilačkih napada.

 


Al-Kaida samo kopira šiitske militante:

Samoubilačke napade u novije vrijeme oživjela je jedna nova šiitska organizacija- libanski Emel. Nekoliko godina kasnije kada je Hezbollah preuzeo primat u vojno-političkom organizovanju libanskih šiita, samoubilački napadi su postali prepoznatljiv dio njihove taktike ratovanja.

Najmarkantnija samoubilačka akcija koja je na velika vrata u strateško planiranje sukoba uvela ovoj oblik vojnog djelovanja, bio je napad na američku i francusku kasarnu u Bejrutu. 1983. kamioni natovareni sa više od tonu TNT-a kojima su upravljali vozači samoubice probili su se do kampova u kojem su boravili marinci i francuski mirovnjaci. Čitave kasarne su zbrisane sa lica zemlje, a stotine vojnika je bilo ubijeno. Nikada niko nije preuzeo odgovornost, mada se Hezbollah smatra najvjerovatnijim krivcem.

Kada su se američke, britanske, francuske i talijanske trupe ubrzo za tim povukle iz Libana, bio je to znak djelotvornosti novog načina ratovanja koji je onoj strani u sukobu koja je bila spremnija na žrtvu i herojstvo davala jednu vrstu prednosti nad vojno nadmoćnijem neprijatelju koji nije dovoljno motivisan.
Nije prošlo dugo, a iskustva šiitskih organizacija su po prvi put prenesena u krug sunitskih islamističkih partija i  na okupiranim palestinskim teritorijama. Hamas i Islamski Džihad su samoubilačkim napadima dali poseban publicitet koristeći ih kao skoro jedino oružje u borbi protiv Izraela.

Al-Kaida će sa svojim ratnicima samoubicama ovaj fenomen učiniti globalnim problemom, te ga nametnuti kao prepoznatljivu karakteristiku sunitskog militantizma.


U ponedjeljak (10. 9. 2007.) direktor američke obavještajne službe Michael McConnell u Washingtonu je upozorio, kako prenosi FENA, da libanski šiitski pokret Hezbollah mogao pokrenuti napad na Sjedinjene Države ako ocijeni da Washington direktno prijeti njemu ili Iranu.
"Smatramo da bi libanski Hezbollah, koji je u prošlosti pokretao napade na američke mete van SAD, mogao najvjerojatnije planirati i napade na američkoj teritoriji tokom tri naredne godine, ako ocijeni da SAD predstavljaju direktnu prijetnju po ovaj pokret ili Iran", rekao je McConnell u pisanom iskazu dostavljenom Kongresu.

Start BiH
 

www.bhmuslimmonitor.com