Najjednostavnije je ono tumačenje koje razumijeva svaki čovjek, ono na šta aludira kur’anski ajet: A Mi smo Kur’an učinili dostupnim za učenje napamet i pouku, pa ima li ikoga ko bi pouku primio?! (Prijevod značenja sure El-Kamer, 40.) Dakle, većina Kur’ana razumljiva je u općenitom smislu i jasna je poruka koju nosi. Trećina Kur’ana kazuje o tevhidu, na različite načine pojašnjava nužnost i logičnost Allahove postojanosti i jedinosti, donoseći stanovite dokaze: povijesne – kroz poziv mnogobrojnih poslanika i vjerovjesnika; razumske – kroz navođenje razumskih dokaza; naučne – spominjući naučne činjenice koje čovjek nije mogao znati u periodu objave; prirodne – s obzirom da prirodnost svakog stvorenja, posebno u određenim uvjetima, prizna postojanje Stvoritelja. Čitajući Kur’an, sam prostor koji je posvećen tevhidu, te način na koji se na njega ukazuje, urezuje se u svijest nesumnjiva činjenica Božanskoga jedinstva i gradi se besprijekorna vjera u jedinoga Gospodara. Ovaj je segment Kur’ana svakome razumljiv i jasan.

Razumljive su i opće kur’anske pouke i poruke kojima se upućuje na pozitivnost, pravdu, istinu i dobročinstvo, a odvraća od nepravde, zablude, laži i nevaljalosti. Svako ko iščitava Kur’an lahko može uvidjeti veličanstvene epitete kojima se opisuje dini-islam, pravda kojom se ova vjera rukovodi, milostivost koja je krasi, važnost rada i djelovanja na koji poziva, mudrost propisa koje uspostavlja…
 
 
Allahova milost pretječe srDžbu
 
 
Indikativna je preciznost ili bolje reći savršenost u kur’anskome navođenju pojedinih tema. Npr. riječ“kazna” u Kur’anu se spominje tačno 117 puta, dok je riječ“oprost” zastupljena duplo više, tačno 234 puta. Ovakav omjer naravno utječe na stalno postojanje nade i žudnje za Allahovom milošu (rahmet), koja je u Kur’anu spomenuta isto toliko puta, koliko i riječju uputa (hidaje) – tačno 79. Zanimljivo je da se u većini ajeta prednost u redoslijedu daje riječi “oprost” spram riječi “kazna”. Poput ajeta: Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara: kome hoće On će oprostiti, a koga hoće On će patnji podvrgnuti (El-Maide, 18.); Gospodar tvoj zaista prašta, a i bolno kažnjava (El-Fussilet, 43.); Gospodar tvoj ljudima prašta i uprkos zulumu njihovom, ali Gospodar tvoj, doista, i strahovito kažnjava (Er-R’ad, 6.). Ovakav je redoslijed naravno ciljan, jer Allahova milost pretječe srDžbu, a ajeti kao da pozivaju da se ta milost traži i moli kroz oprost. Kada naiđemo na izuzetak od ovoga, tj. kada se prvo spomene kazna pa onda milost, potražimo mudrost i značenjski cilj koji je bez izuzetka razlogom takvom redoslijedu. Kaže Uzvišeni:

On patnji podvrgava onoga koga hoće, a prašta onome kome hoće. Allah sve može. (El-Maide, 40.) U navedenom ajetu spominje se prvo kazna pa onda oprost, a mudrost u tome je veza sa prethodnim ajetima u kojima se govori o presretačima na putu i kradljivcima, koji su i povod objave ovih ajeta. Kazna je istaknuta prije oprosta i u posljednjem ajetu iz sure El-En’am, ciljano upozoravajući nevjernike na njihovo nevjerstvo i traženje lažnih božanstava. Kaže Uzvišeni: Uistinu Gospodar tvoj brzo kažnjava, ali On i prašta, i milostiv je. (El-En’am, 165.) Nakon što su upozoravani na djela nevjerstva: Zaista oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili, tebe se ništa ne tiču, Allah će se za njih pobrinuti (El-En’am, 159.), Zar da za gospodara tražim nekog drugog osim Allaha, kad je On Gospodar svega? (El-En’am, 164.). 

Primjetna je ovdje i divna stilistička decidnost kada se riječpojačanja (te’kid) stavlja prije riječi Gospodar (inne rabbeke) što aludira da se sa kaznom ne žuri, nego se odgađa ne bi li se nevjernici pokajali i povratili vjeri. Za razliku od ajeta iz sure El-E’araf (167):  Gospodar tvoj, doista, brzo kažnjava (leser’iul-‘iqab), a On i oprašta i milostiv je, u kojima je riječpojačanja došla uz riječ“kazna” koja se ne odgađa i brzo slijedi. A kako i ne kada je ajet namijenjen Izraelćanima koji su nakon niza opominjanja i jasnih dokaza ponovo uznevjerovali i oholi i nevaljali postali, i zato što su, o subotu se ogriješivši, Allah prevariti htjeli. O tome ogovore ajeti od 159. do 169. iz iste sure.  
 
 
Kur’anska kazivanja odišu mudrostima i poukama
 
 
Kur’anska kazivanja (qasas) također su razumljiva u pogledu pouka i mudrosti kojima uče i upućuju. Više od četvrtine Kur’ana zauzimaju kazivanja koja, kao stilski postupak, imaju poseban utjecaj i postižu specifičan dojam. Pripovjedni način izlaganja jedan je od najimpresivnijih izraza kojima se ubjedljivo i zadovoljavajuće urezuje vjera u Allaha, Dž.š. Osim toga, kroz opis raznih događaja, ona aludiraju na materijalnu stvarnost, zakonitosti koje su uspostavljene među ljudima i kako funkcioniraju, na metodologiju u odgoju i razvoju, posljedice i uzroke napretka i poraza i sl. Upućuju također i na neodvojenost vjere i svakodnevnoga života, na uzroke propasti naroda, a aludiraju i na razne naučne činjenice koje vladaju na Zemlji.

Međutim, veličina Kur’ana je u nadnaravnosti koja se ogleda i kroz njegova kazivanja. Kur’an kazuje događaje, a ne cilja niti sadrži puko nabrajanje, što je osnovna karakteristika mnogih pripovjednih štiva. On svakom svojom riječiju postiže značenjsku i melodioznu novinu, ne odstupajući od karakterističnoga ritma dotične sure. Dodajmo ovome još činjenicu da su kazivanja objavljivana tokom dvadeset i tri godine, koliko je trajala objava, dosta više u mekanskom periodu nego u medinskom. Kroz ovaj dugi period kazivanja koja su objavljivana nisu bila jednolična ni u pogledu dužine ni u pogledu detaljnosti, nego je svako kazivanje imalo svoj poseban cilj i mjesto u Kur’anu.

Nesumnjivo je da je nepostojanje bilo kakve kontradikcije od početka da kraja Objave jedno od mjerila nadnaravnosti, ali je osjećaj o savršenosti teksta, u kojem ništa ne fali i u kojem je svaka riječna svome mjestu, vjerovatno to još više. Takvu indikaciju još više povećava činjenica da kazivanja koja su spomenuta samo jedanput sadrže mnoštvo poruka i pouka, kako socijalnih i kulturoloških, tako i ništa manje i povijesnih, naučnih i odgojnih. Time obiluje sura Jusuf koja je spomenuta samo jednom u istoimenoj suri, potom kazivanje o Musau i dobrom robu u suri El-Kehf, potom o mladićima iz pećine itd. I kazivanja koja su spomenuta više puta uvijek iznjedre novim značenjem koje nije prethodno kazano ili su navedena s ciljem umjesnim sa tematikom određenog teksta, a bez izuzetka kazuju o da`wi poslanika, od Nuha do Muhammeda, neka je na sve njih najljepši selam, i pozivu njihova naroda u islam. Ovome nalazimo samo jedan izuzetak, a to je kazivanje o Ademu koje je spomenuto u niz sura.

Međutim, ono je adekvatno sa ulogom koju Adem kao otac čovječanstva ima, od opisa prirode samog čovjeka, od njegove prirode u kakvoj je stvoren do mahana, vrlina i stremljenja sa kojima živi. Najčešća su kazivanja u Kur’anu ona koja govore o poslanicima Nuhu, Hudu, Salihu, Ibrahimu, Lutu, šuajbu i Musau, upravo zbog poteškoća i iskušenja kojima su bili izloženi u pozivu svoga naroda. A nisu ih pozivali do u ono što će im obezbijediti sreću i na dunjaluku i na ahiretu, iskrenom vjerovanju u jedinoga Gospodara i pokornost Njemu.                  
 
 
Stilistički izraz pun je veličanstvenih tajni i zanimljivosti
 
 
Pored općih i lahko razumljivih i uočljivih značenja koja sadrži Kur’an, stilistički izraz je na drugoj strani neispitano more puno veličanstvenih tajni i zanimljivosti. O ovoj naučnoj disciplini divno je kazao Ez-Zerkeši: ``Znaj da je ona (stilistika) jedna od najplemenitijih nauka, ogromnog značaja, a malog broja naučnika koji se njome bave, ona nema prijatelja jakog, niti zaštitnika bliskog, vrlo malo njenih znalaca bistra uma. Ona je nježnija od poezije, prostranija od mora, neobičnija od sihra. A kako da ne bude takva kada se njome otkrivaju tajne Kur’ana i pokazuje njegova nadnaravnost…`` (Iz knjige spomenutog autora El-Burhan fi ulumil-Kur’an)   

Imas komentar?

Upisi komentar

Molimo drzite se teme ovog teksta. Nepodobni komentari biti ce obrisani.
Ime:
BBCode:
Komentar:
Code:*
	Kontaktiraj me e-mailom o odgovorima na moj komentar