|
 Piše: Nedim Haračić
U jednom hadisu Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Učite Kur’an jer će on, uistinu, na Sudnjem danu biti zagovarač i posrednik čije se posredovanje prihvata. Učite Zahrewejn – El-Bekare i Ali Imran, jer zaista će ove dvije sure na Sudnjem danu biti poput dva oblaka ili dva jata ptica raširenih krila, zauzimat će se za onoga ko ih je naučio. Učite suru El-Bekare jer njeno je učenje bereket, a zapostavljanje propast, i pred njom su sihirbazi nemoćni.
Osobine bogobojaznih
Kao što i kaže Allah, dž.š.: “I za put se opskrbite, a najbolja je opskrba bogobojaznost!” (El-Bekare, 197.) U narednom ajetu takva je opisana kroz tri temelja Šerijata – samo vjerovanje, ibadet kao njegovo praktično očitovanje i moral koji se njedri iz ispravnog vjerovanja i iskrenog ibadeta: “Nije dobročinstvo u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu, nego su dobročinitelji oni koji vjeruju u Allaha, u drugi svijet, u meleke, u knjige, u vjerovjesnike, te oni koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima i siročadi, siromasima i putnicima namjernicima, prosjacima, i za otkup iz ropstva, oni koji namaz obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, te oni koji su strpljivi u neimaštini i u bolesti, i za vrijeme borbe. To su oni koji su iskreni i oni koji se Allaha boje.” (El-Bekare, 177.)
Nakon što ukaže na veličinu Kur’ana: “Ova Knjiga, u koju sumnje nema, uputa je onima koji se Allaha boje…” (El-Bekare, 2), Uzvišeni Allah navodi prvo svojstvo bogobojaznih: “…koji u nevidljivo (gajb) vjeruju…” (El-Bekare, 3). To su, dakle, oni koji vjeruju u nevidljive stvari o kojima su ih obavijestili Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., poput vjerovanja u Allaha, meleke, sudbinu, Džennet i Džehennem, Sudnji dan… Njihovo vjerovanje u nevidljivo nesumnjivo je svojevrstan dokaz njihove iskrenosti prema Allahu, dž.š., i vjere u ono što im kazuje. Kao što je ujedno i nezaobilazan ispit bez kojeg nema prolaza dalje. Ovo vjerovanje je unutrašnji osjećaj koji dobro zna njegov Gospodar, a koji se poslije očituje konkretnim djelima. Zato su prva djela koje karakteriziraju bogobojazne vjernike namaz i udjeljivanje od vlastitog imetka: “…koji namaz uspostavljaju (obavljaju) i dijele od onoga čime smo ih Mi opskrbili…” (El-Bekare, 3). Uspostavljanje namaza (ar. ikametu-s-salat) praktično predstavlja kontinuiranu vezu sa Gospodarom, to je istovremeno obred i hrana za dušu, dok je izdvajanje iz vlastitog imetka čin svojevrsne žrtve kojim čovjek savladava škrtost i pohlepu.
Svjetlo koje stalno sija
Četvrta osobina, opet, osvjetljava jedinstvenost vjere koju su propovijedali svi vjerovjesnici, potvrđujući jedinost Gospodara i vjere kojoj su pozivali svi Božiji poslanici: “…i onima koji vjeruju u ono što je objavljeno tebi i što je objavljeno prije tebe…” (El-Bekare, 4). Potom se pečati ova struka svojstava bogobojaznih semantičkim ponavljanjem (ar. tikrar m’anewi) vjerovanja u nevidljivo: “…i koji u ahiret čvrsto vjeruju” (El-Bekare, 4). Ovaj tzv. tikrar u arapskoj stilistici uvijek nosi dodatno značenje i bitan išaret na određeni pojam. Nesumnjivo je ahiret dio nevidljivoga svijeta koji je spomenut u trećem ajetu ovoga poglavlja, ali njegovo ponovno isticanje kao dio vjere aludira na potrebu i nužnost ubjeđenja u budući svijet. Što to ubjeđenje bude veće, to će manifestacija čovjekove vjere biti očitovanija djelima.
U drugoj spomenutoj suri Uzvišeni navodi novih pet svojstava bogobojaznih. Samo njihovo navođenje u poglavlju Ali Imran nanovo ukazuje na bitnost ove vrline i značaj koji predstavlja u životu čovjeka. Kaže Uzvišeni: “I požurite oprostu Gospodara vašega, i Džennetu širokom kao nebesa i Zemlja, pripremljenom za bogobojazne! Za one koji udjeljuju, i kada su u obilju i kada su u oskudici… (Ali Imran, 133.-134.) Ajet stavlja akcenat na udjeljivanje i u teškoći i u izobilju, i to je ono svojstvo stabilnosti i kontinuiranosti koje se može vidjeti kod bogobojaznih, i koje ulijeva nadu i miri one koji su oko njega. To je svjetlo koje stalno sija, i kada je mrkli mrak i kada je dan, bez obzira što tada svjetlost nije tako očita.
Bogobojazni se kaju za grijehe
Tako se u jednom hadisu navodi da je jedan dirhem pretegao sto drugih, a to bijaše dirhem čovjeka koji je posjedovao samo dva, pa udijelivši jedan, praktički je udijelio pola svog imetka. A drugi je čovjek koji je iz obilja udijelio sto dirhema, međutim to je bio samo neznatan dio od ogromnog imetka koji je posjedovao. (Hadis bilježi Hakim) Drugo i treće svojstvo kazano u ajetu: “…koji srdžbu savlađuju i ljudima opraštaju. A Allah voli dobročinitelje” (Ali Imran, 134), vrline su kojima su okićeni uistini samo veliki ljudi, pošto je sputavanje srdžbe poput gašenja plamenih jezika, a opraštanje drugima odraz iskrene nade da će i njemu Allah oprostiti.
Četvrto i peto svojstvo navedeno u ovome poglavlju nalazi se u ajetu: “I onima koji, kada učine što loše, ili sebi nasilje učine, Allaha se sjete i oprost za grijehe svoje mole! – A ko oprašta grijehe, ako ne Allah?! – I koji ne ustraju u onome što su činili znajući to!” (Ali Imran, 135.) Traženje oprosta nedvojbeno ukazuje na ljudsku dimenziju u kojoj je svaki čovjek ponekad sklon pogrešci. I najveći pobožnjaci znaju pogriješiti, ustvari nema čovjeka koji ne napravi neki grijeh, ali su bogobojazni oni koji se kaju i traže oprosta za ono što su pogriješili. I oni ne ustrajavaju u griješenju, naprotiv prestaju i traže oprosta, ili ako ne znaju da je nešto grijeh, čim saznaju – ostavljaju ga i više mu se ne vraćaju. I na kraju, navedimo ajet iz sure El-Bekare koji pečati struku svojstava bogobojaznih: “To su oni koji su na uputi Gospodara svoga i to su oni koji su spašeni.”(El-Bekare, 5). Dok cjelina ajeta iz poglavlja Ali Imran, kao da opisuje ko su to spašeni, zaokružuje niz svojstava ajetom: “To su oni čija je nagrada oprost od Gospodara njihova, i bašče ispod kojih rijeke teku, gdje će vječno ostati. Divne li nagrade za one koji tako postupaju!” (Ali Imran, 136).
 Citiraj ovaj tekst na tvom sajtu | Pregleda: 4183
|
