|
 Stroj za zaglupljivanje
Piše: Pierre Jourde
Čekajući da kultura dođe, na javnu televiziju se u svojstvu voditelja vratio Patrick Sabatier. No, s druge strane, emisije o književnosti su nestale. Kultura će zasigurno biti zadovoljna. Uz alibi nekoliko emisija iz kulture i nekoliko ''kreativnih'' fikcijskih proizvoda branitelji javnih usluga smatrali su da je to dobro.
Oni nisu komplicirani . Kao da, po uzoru na vulgarne komercijalne televizije, nemaju pogled prikovan uz podatke o gledanosti. Kao da je demagogija ondje manje prisutna nego drugdje. Mediji su uspjeli dati upravo čudovišne dimenzije univerzalnoj želji za glupošću koja čuči čak i u dnu duše intelektualca sklonog elitizmu. Ta pojava može uništiti društvo i učiniti uzaludnim svaki politički napor. Čemu se onda uopće truditi oko reforme školstva i sveučilišta? Obrazovni napor uništen je medijskom glupošću, pošalice su pretvorene u sredstvo izražavanja, preko reklama, kao najvišeg razloga postojanja velikih medijskih grupacija, veličaju se vrijednosti novca, vanjskog izgleda i sebičnog individualizma. Bonygues je Julesa Ferryja otrpratio u ropotarnicu povijesti. Kad ih netko napadne zbog gluposti njihova programa, trgovci vulgarnostima uglavnom odgovaraju na dva načina: prvo, publici se daje upravo ono što ona traži, i drugo, oni koji ih kritiziraju su elitisti, nesposobni da prihvate jednostavnu želju za razonodom. Ali tražiti malo manje gluposti možda nije baš elitistički. Ima pravih popularnih predstava dobre kvalitete. Gotovo se napustila ideja o postupnom pristupu kulturi preko popularnih predstava. Victor Hugo, Charlie Chaplin, Moliere, Rene, Clair, Jacques Prevert, Jean Vilat, GerardPhilipe bili su veliki umjetnici , a bili su popularni. Uspijevali su navesti na razmišljanje i zabaviti. Medijska industrija time se ne zamara: ide na ono najniže. Svatko ima pravo opustiti se pred nekom lakom zabavom. Ali točka do koje su došle takozvane ''zabavne'' emisije više ne znači puku razonodu. Njihove slike i riječi podvrgavaju duh stanovitim oblicima postupanja, legitimiraju ih i navikavaju na vjerovanje kako je normalno govoriti , misliti i djelovati, na takav način. Ružnoća, agresivnost, voajerizam, narcizam, vulgarnost, nekultura i glupost pozivaju gledatelja da uživaju u infantilnoj i degradiranoj slici samih sebe, bez ambicije da izađu iz sebe, iz svoje osobe, iz svoje sredine, iz svoje skupine, iz svog ''odabira''. Producenti ''reality showova'' i vodeći ljudi privatnih kanala nisu uvijek i samo imbecili. Oni su i zločinci. Priznat ćemo da neka hrana ili zrak mogu biti pogibeljni za tijelo. Ali ima i emisija koje zagađuju duh. Dok mediji u totalitarnim režimima uspijevaju u stanovitoj mjeri povezati misli, mediji u pobjedonosnom kapitalizmu posve su ih odrezali. I sve to, naravno, zahvaljujući slobodi. Slobodu izražavanja koju je ljevica ''oslobodila'' u medijima dobili smo zato da ljudski mozak ponudimo Coca-Coli. Mi koji za sebe mislimo da smo tako inteligentni, da smo potomci tisućljetnog ''napretka''., smatramo rimski plebs barbarskim jer je uživao u igrama u areni. Ali sadržaj naše televizijske zabave zasigurno će postati predmetom prijezira i gađenja za buduće naraštaje. Imamo li izbora? Vrlo malo, i koliko još dugo? Kapitalistička koncentracija u svojim je rukama obuhvatila izdavačke kuće, novine, televizijske postaje, telefonske mreže i prodaju oružja. Aktualni francuski predsjednik povezan je s mnogim velikim vlasnicima privatnih audiovizualnih kompanija, ministra kulture razmatramogućnost ukidanja zakona kojim se ograničava medijska koncentracija, a stroj za zaglupljivanje dobiva blagoslov države. Pristojne izjave o potrebi učenja klasičnih jezika prolaze gotovo neprimjećeno pored svega toga.. Kakva sloboda? Medijska glupost postaje univerzalna. Duh tabloida zatrovao je čak i najozbiljnije dnevne novine. Javni mediji prihvaćaju demagogiju privatnih medija. Informativna praznina upotpunjuje glupost razonode. Naime. Čini se da nas ne samo zabavljaju, nego i informiraju. O čemu nas informiraju? Kako žive ljudi u Etiopiji? Pod kakvim režimom? Što je sa indijancima iz Chiapasa? Koji su problemi sitnog uzgajivača stoke u planinama? Tko nas informira i tko upravlja informacijama? Nikoga za to nije briga. Informirani smo o onome što je jučer bilo na televiziji, o predsjednikovoj ljubavi, garderobi, i najnovijoj ploči njegove supruge, o prometnim prekršajima Britney Spears. Većina građana ne poznaje ni zakone i funkcioniranje pravosuđa, institucija, sveučilišta, ni ustav svoje zemlje, ni geografiju svijeta koji ih okružuje, ni prošlost svoje zemlje, osim nekoliko slika predsjedničke palaće. Jedan od najvećih svjetskih dirigenata ravna Mozartovim Don Giovanijem. Novinar koristi intervju da ga upita nije li zaboravio kišobran , ako padne pljusak. Pjevači, glumci, sportaši nižu se na televizijskim ekranima, površno iznoseći već poznate stavove. Ratovi brišu sa zemljine karte cijela stanovništva u slabo poznatim zemljama. A Francuzi mogu zahvaljujući televiziji čuti da je neki skaut imao napadaj astme. Najvažniji su ljudi koji udaraju loptu i trče. Nakon francuskog nogometnog prvenstva dolazi Roland Garos, zatim Tour de France, onda europsko nogometno prvenstvo, a dalje...Uvijek ima prvenstvo nečega. ''Svi ga želimo'', ističu novinski naslovi, jer je posve nezamislivo da netko može misliti drukčije. Neuključivanje ovog ili onog nogometaša u nacionalnu selekciju najvažnija je vijest na France Info. To znači informirati. Francuska je bez daha. Tijekom cijele godine objavljuju se intervjui s igračima. Pitaju ih misle li pobijediti. A oni nepogrešivo odgovaraju da će učiniti sve što je u njihovoj moći te dodaju: ''Na nama je sada da to ostvarimo.'' To znači informirati. Kako bi oživjeli političku debatu, novinari se pitaju hoće li taj i taj biti kandidat. Da li o tome razmišlja, da li to ne isključuje, da li je možda dao naslutiti da mu to nije posve neprihvatljivo. Građane u prometnim kolonama ispituju zar ne misle da su čepovi pretjerani. Za ljetnih sparina pitaju ih je li vruće. Tijekom praznika žele saznati jesu li zadovoljni što su na praznicima. To znači informirati. Prije mature, ljekarnike se ispituje što da učenici uzmu kako bi im misli bile bistrije. Novinari iz javnog sektora pola sata vode razgovor s nekim ''blogerom'' oko nečije najavljene kandidature za predsjednika nečega. A treba saznati kako je on to čuo prije ostalih. To znači informirati. Čim dođe do demonstracija, štrajka, socijalnog pokreta, bez obzira na motive, stvarne probleme ribara, nastavnika, prijevoznika, to je prava gnjavaža. Nije to prosvjed, bijes ili nezadovoljstvo, nego gnjavaža. Francuska gunđa zbog toga. To znači informirati. Prvog koga sretnu pitaju što misli o nečemu i njegovo se mišljenje smatra dostojnim največeg interesa. A onda građane pitaju što o tome misle. Tako Francuzi gledaju jedni druge. Novinari su uvjereni da imaju posla s debilima. Javnost to guta, što je po novinarima dokaz da publika upravo to traži. To predstavlja 95 posto informacija, čak i na javnim kanalima. Preostalih 5 posto omogućuje zaposlenicima medijske industrije koja prodaje automobile i telefone da vjeruju kako još uvijek obavljaju novinarski posao. Ono što je potvrđeno na televiziji, na radiju, što preplavljuje internetske poslužitelje, novine, sve što nas okružuje. Kinematografija postaje dodatak reklamama. Književnost je također kapitulirala: trijumf autobiografske fikcije tek je popratna pojava sveopće zvjezdane prašine, odnosno poništenja kritičkog razmišljanja i apsolutnog isticanja ''mene, moje odluke , dakle to je zanimljivo, vrijedno poštovanja''. Medijska glupost nije bezopasna. Ona vodi rat protiv uništenja kulture. Ima mnogo bitaka koje treba voditi. Ali ako medijska industrija dobije rat protiv duhovnosti, sve će one biti izgubljene. Pierre Jourde je profesor na Sveučilištu Grenoble-III (Stendhal), autor knjige La Litterature sans estomac, Pocket, Pariz, 2003. La Monde diplomatique - KOLOVOZ 2008. BH Muslim Monitor 23.09.2008.
 Citiraj ovaj tekst na tvom sajtu | Pregleda: 820
|
