|
 Piše: Hajrudin Somun
Veliki palestinski pjesnik umro je u Houstonu 9. augusta. Nakon njegove smrti, ispisane su stranice i stranice o ovom modernom pjesniku, kojeg najveći kritičari upoređuju istovremeno s Lorcom i Robertom Frostom, a suradnik Dana piše o svom, gotovo tri decenije dugom prijateljstvu s Mahmudom Dervišem
Hirurzima u Houstonu je potpisao papir sa željom da ga ne oživljavaju ako mozak zataji Kebberna, Abu Lejla, kebberna!
- Ostarjeli smo, Abu Lejla, ostarjeli!, bile su prve riječi koje je, poslije zagrljaja i izmicanja da se bolje osmotrimo, izgovorio Mahmud Derviš kad smo se sreli pred majske Sarajevske dane poezije. - Ima li dvadeset godina da se nismo vidjeli? - Ima vjerovatno i 25, odgovorio sam, a tebe ipak dobro drži to srce po kojem su hirurzi već rovarili.
Ustvari, izrazima tješenja nastojao sam da mi ne iziđu na vidjelo trnci koji su proželi moje tijelo kad sam shvatio koliko je njegovo postalo krhko i istrošeno. Ostao je još uspravan i bolešću netaknut sklad figure koju je on tako elegantno njegovao i nosio po svijetu, iako se sam brinuo o sebi otkako je napustio majku Huriju. Zamutilo se i plavetnilo plavih očiju čiju je bistrinu od mladosti zaklanjala jaka dioptrija. Zato je u mom domu nastao muk kad se u ranu nedjelju 13. augusta, na Euronewsu, pojavio portret Mahmuda Derviša. Bio je potreban samo tren da se shvati šta će reći. Detalji su bili da prethodne večeri, u bolnici u Houstonu, srce poznatog palestinskog pjesnika nije moglo da podnese treću operaciju. Nije, kao prije desetak godina, mogao ustati da kaže: "Pobijedio sam te, smrti. Savladana si. Sve lijepe umjetnosti tebe pobjeđuju. Epovi Mezopotamije, obelisci Egipta, izrezbarene grobnice faraona su te pobijedile!" Hirurzima u Houstonu je potpisao papir sa željom da ga ne oživljavaju ako mozak zataji. Nisam baš pozvan da govorim o poeziji Mahmuda Derviša. O tome su proteklih dana nadahnuto govorili Stojić, Esad Duraković, Hadžem, Kazaz, Kordić. Mnogi znaju više o njegovoj poeziji. Iako manje nego na Zapadu, na ovim našim, južnoslavenskim, jezicima pratili su, prevodili i analizirali njegovu poeziju orijentalisti, poput Rada Božovića, ali ih je sve nadmašio Esad Duraković, čijim je trudom najviše i došlo do Dervišove posljednje posjete Sarajevu i dodjele Bosanskog stećka. Ni u jednom omažu, kakvih je bilo od Amerike do Pakistana i Izraela, među brojnim nagradama i priznanjima koja je dobijao po svijetu, ne spominje se, nažalost, taj Bosanski stećak. To, pored mnogo čega drugog, govori kako je Sarajevo, jedan od evropskih centara kulture u mnogo težim vremenima, postalo kulturni zapećak. Nisam, velim, ekspert za Dervišovu poeziju, ali bih volio da se uvrstim među one koji su je bar malo dotakli. Bila su to davna međuratna vremena, pa je prirodno da se zaboravlja. Ipak, među prvim sam s ovih naših prostora koji se bavio njegovim djelom, prevodio ga i susretao se sa samim pjesnikom još prije tri decenije, a negdje prije 25 godina doveo sam ga iz Bejruta na Sarajevske dane poezije i pratio ga tokom cijelog boravka. U nekoliko susreta, za vrijeme ovih posljednjih dana poezije, vraćali smo se u ta vremena. Kad sam saznao da stiže u Sarajevo, obrisao sam prašinu s debele plave fajle M. Derviš koju sam zatvorio, jer su me poslovi odnijeli na druge strane. Donio sam mu je u Klub pisaca. Listali smo kao da se radi o njegovim ličnim uspomenama. - Vidi ovu sliku, kaže, kako sam bio mlad! Na išaranom rukopisu prevoda ostalo je upitnika oko nekih stihova i metafora. On nikad nije volio da objašnjava svoju poeziju. Uri Avneri, poznati izraelski intelektualac i zastupnik palestinske državnosti, kaže da je Mahmud Derviš "podjednako kod kuće" kad se radi o izraelskoj, arapskoj klasičnoj i svjetskoj poeziji, ali i to da se vodeći eksperti arapskog jezika i dan-danas "ogorčeno prepiru" oko značenja, nijansi, poetskih slojeva, slika i aluzija u njegovoj poeziji. I sam znam kako sam se mučio prevodeći njegovu Kasidu Bejrut, nastalu na tragediji palestinskog naroda u Libanu 1982. Kad sam mu rekao da sam preveo svih njenih 26 strana i objavio je u našem starom Odjeku, a zatim u knjizi Bejrut u pjesmi, rekao je: - Čini mi se da niko, osim tebe, u svijetu nije preveo cijelu Kasidu Bejrut. Listajući moju fajlu, najednom je primijetio: - Evo mog rukopisa, da vidim! Radilo se o njegovom pismu iz Pariza, iz 1982, kojim mi daje, "bez ikakvih prethodnih uvjeta", saglasnost da objavim knjigu njegove poezije kod izdavačke kuće Veselin Masleša. - Što se mene tiče, kaže u pismu, ja još nosam svoje putne torbe, tragajući za nekom adresom, ali ne nalazeći mjesto na koje bih naslonio te svoje kofere. Mnogo je napisano o Mahmudu Dervišu poslije njegovog odlaska. "Kosmopolitski moderni pjesnik" poređen je s Garcijom Lorcom i Robertom Frostom. Posebno me dojmilo podsjećanje Le Monde diplomatique na poemu-omaž koju je Mahmud Derviš napisao na vijest o smrti Edwarda Saida, prije pet godina. Obojica su umrli u 73. godini života koje su na različite načine, ali s frapantno istim ciljem posvetili Palestini. Obojica su, više nego sav arapski svijet, a često i nasuprot držanju tog svijeta možda najviše doprinijeli onome što bi se nazvalo kulturni imidž jednog naroda, dobrim potirući ustaljenu i gotovo isključivu sliku, posebno nametnutu od Amerikanaca i konzervativnih Jevreja, o Palestincima kao teroristima. O Edwardu Saidu se dosta zna, ali za Mahmuda Derviša vrijedi podsjetiti da je negdje oko 1985. uvršten na listu od pedeset vodećih svjetskih literata koje je PEN pozvao na skup u New Yorku. Iako je tada sve što je mirisalo na Palestince smatrano terorizmom, a pjesnik bio poznat kao oštri kritičar izraelskog sistema, američka vlada mu je ipak izdala vizu. Povodom smrti Edwarda Saida, Derviš je rekao: - Pitaj Palestince da imenuju svoj najveći izvor ponosa, i oni će ti odmah reći: Edward Said. Naša kulturna historija ne poznaje genija njemu ravnog. Za vrijeme naših posljednjih susreta u Sarajevu Mahmud Derviš me pitao zašto se toliko govori da je stanje u Bosni teško, kakve su to igre oko nje. Kad sam ga upitao ima li pravo jedan Palestinac koji me savjetovao da više ne idem na Srednji istok "jer sad među Arapima, a i Palestincima, vladaju neke druge, posebno one bradate snage", umorni pjesnik je rekao: - Ima pravo taj, to su i druga vremena i drugi ljudi. Na Mahmudovo duševno stanje, što je moralo imati odraza i na srce, utjecale su posebno međusobne podjele među Palestincima. On je prošle godine javno osudio hamasovce rekavši s ogorčenjem i ironijom kako "smo mi sada jedan narod s dvije države" - a otvoreno se protivi i praksi bombaša-samoubica. Neka mi se, na kraju, oprosti što sam unio malo više intime u ovaj mali omaž velikom pjesniku. Ezra Pound je, kažu, rekao da je dužnost jednog čovjeka da sretne velike ljude svog vremena. Što se tiče Mahmuda Derviša, tu sam dužnost ispunio, na što su me vodile i životne prilike i vlastiti moto da se jedan narod može upoznati najbolje kroz njegovu kulturu. Ponosan sam, zato, što me Mahmud Derviš oslovio Abu Lejla. Imenom kakvim se Palestinci obraćaju među sobom, a koje sam dobio od njihovog pokreta. Svi su oni međusobno Abu ovaj ili onaj, po sinu, a ako nema sina, može i po kćeri. Zato je on u Skenderiji, poslije primanja Bosanskog stećka, prilazeći mojoj prodici, rekao: - Kako si, Um Lejla! i - Vidi, i Lejla je porasla! BH Dani - Broj 584 - 22.08.2008
 Citiraj ovaj tekst na tvom sajtu | Pregleda: 217
|
