Za sve do čega joj je bilo stalo, kaže, morala se izboriti. Ali su joj upravo njeni i takvi izbori donijeli veliku sreću i ispunjenje. Prof. dr. Jasna Barjaktarević, rođena Banaćanka, prije svega se u porodici medicinara i prosvjetnih radnika morala izboriti da studira nešto drugo osim medicine. Njen izbor bila je psihologija i ona je postala ne samo Jasnin posao nego i način života. Drugu važnu odluku donijela je 1993. kada je u Vojvodini upoznala budućeg supruga, Fuada, iz Sarajeva. Bez obzira na upozorenja kako nije vrijeme za "takvu vrstu ljubavi", vjenčali su se i od 2000. godine žive u Sarajevu, sa sinovima Damirom (6) i Denisom (3).

Iako je vanredni profesor na Filozofskom fakultetu, te doktor nauka i član komisije za postdiplomske studije, a uza sve vodi i vlastito psihološko savjetovalište, najvažnija uloga u Jasninom životu je uloga mame. Zato jer smatra kako bi se svih ostalih lako odrekla, ali i zato jer upravo ova uloga, kaže, najviše određuje čovjeka.

Imate li utisak da ljudi s Vama razgovaraju drugačije nego što bi s nekim za koga ne znaju da je psiholog - paze li kako sjede ili gestikuliraju kako se ne bi otkrili?

- Ovdje ljudi psihologe najčešće doživljavaju kao vidovnjake: vi sjednete, a ja vama kažem šta ste na osnovu onoga kako držite noge i ruke. Ne mogu da kažem da je to daleko od istine, jer u profesionalnom aspektu na taj način zaista stičete utiske, ali to ne koristim ili zloupotrebljavam u smislu donošenja nekog suda koji će biti drugačiji od onoga koliko čovjek s kojim razgovaram neprofesionalno diktira stepen distance. Psiholog je uvijek nešto zanimljivo ljudima, jer je tu osnovna priča: kaži ti meni nešto o meni.

Postoji li ovdje još uvijek predrasuda prema odlasku kod psihologa? Bojimo li se govoriti o problemima?

- Isidora Sekulić je prije pola vijeka izrekla fenomenalnu konstataciju da je razlika između Istoka i Zapada u tome što kada na Zapadu čovjek ima problem ode psihoterapeutu, a na Istoku prijatelju. Sada smo u situaciji da prijatelja imamo sve manje, a za terapiju nam treba određeno poznavanje svega toga. Prošle godine sam otvorila psihološko savjetovalište i odziv jeste bio sjajan. Ali u tome mora da postoji određeni stepen edukacije. Morate znati kako ne dolazite prijatelju koji vas voli ili će vas maziti i skrivati istinu. Psiholog je tu da vas taktično i polako upozna sa istinom. U terapiji nije cilj da terapeut vidi problem, već da klijent sagleda sebe. Uvijek kažem studentima kako psiholog ne rješava problem; on vas uči da živite s problemom. Kod nas još nema mnogo savjetovališta, ali ne mislim da ovdje psihoterapija neće zaživjeti.

Odomaćilo se, kao fraza u jeziku, reći kako ovdje niko nije normalan. Jesmo li zaista psihološki nestabilno društvo?

- Kao društvo smo i previše stabilni. Jer ono što je naše društvo preživjelo u posljednjh dvadeset godina, rijetko koje da bi moglo preživjeti u socijalnom i ostati zdravo u mentalnom smislu. Još uvijek smo ljudi, umijemo da volimo i mrzimo, i to su dobre stvari. Mene brinu neke druge stvari koje su se odomaćile u jeziku. Pitanje "kako si?" na koje više niko ne želi da dobije odgovor, niti ko daje odgovor. Ako i pokušaš, vidiš u očima da te to niko nije pitao. Odomaćio se lažan, frivolni način života u kojem je svačiji život blještav, glamurozan. I iza svega toga praznina. Niko više ne razgovara otvoreno, u strahu da će osoba prekoputa vas uživati u tome što ste se posvađali s mužem, ili izvikali na dijete i da se zbog toga osjećate loše. I koliko me god uvjeravali kako smo oduvijek bili ti koji težimo da nekom drugom bude loše, vjerujem kako je to jedan naučeni aspekt ponašanja. Naučili smo ga u posljednjih deset godina u kojima živimo kapitalizam, koji nam ne dozvoljava da imamo prijatelje, budemo s partnerima, djecom, a koji u isto vrijeme ne nudi ono osnovno - kapital.

Jesmo li zbog toga postali manje tolerantni? Nevjerovatna je agresivnost i netolerancija koju svakodnevno susrećemo, od saobraćaja do reda u banci?

- Postoji mnogo opasnija netolerancija koju smo razvili: sve smo manje tolerantni u kući, a naučeno tolerantni na poslu, gdje treba da se izborimo za sebe. Obrnuli smo stvari: preljubazni smo s ljudima koji nam ništa ne znače, a kući, u porodicu, dolazimo da istresemo sve loše. Ja vjerujem u porodicu. To je moja najveća relikvija i mislim da je izuzetno potrebna svima nama. Kad stvorite dobru atmosferu u svojoj mikrosredini, onda ste manje agresivni i na ulici. Tolerancija se uči, tako što se stvaraju prioriteti. Mi radimo obrnuto: imamo vremena i živaca za ljude sa strane, a pretpostavljamo kako nas najuži krug oko nas voli i kako će nam oprostiti sve naše grijehe. Kada bismo promijenili takav pogled na svijet, bilo bi mnogo lakše živjeti.

Da li je po psihološko zdravlje opasno živjeti tako brzo kako sada živimo?

- Sve je postalo instant: instant-sendviči, instant-prijatelji, instant-ljubavi... Čak i novce očekujemo preko noći i svi se nadamo bingu. Ne vjerujemo u vrijeme. Način života koji sada živimo je samo slika onoga kako ljudi negdje drugo žive godinama. Počelo je da nam fali strpljenja. Najveća ljepota je stizanje do cilja, ne samo njegovo ostvarenje. Jer ostvarenje ostavlja prazninu, do sljedećeg cilja. Ljudi to zaboravljaju i pokušavaju preko noći da stignu do svega. Produkt toga je i mnogo razvedenih brakova, djece koja moraju da biraju između mame i tate. Mladi ljudi odjednom samo požele da ne budu sami, jer suštinski jesu sami u društvu u kojem je osnovno postalo stvoriti iluziju bogatog i glamuroznog života. Kada, pak, ostanemo sami i pogledamo se u ogledalo, većina ljudi nema snage da odgovori na pitanje ko ih iz tog ogledala gleda. Ne bi znali odgovoriti ni na to da li je ta osoba srećna, tužna, raspoložena, ostvarena... To su nepoznata lica koja funkcionišu po principu perpetuum mobila - traju, traju, traju...

Stalno se vrtimo oko toga da smo postali društvo konzumenata. Da li je kupovina kompenzacija za nedostatak emocija?

- Kupovina je nešto što je oduvijek bilo kompenzacija za sve što ne možete da uradite kvalitetno u drugoj sferi. Ljudi su zaboravili da pročitaju knjigu i uživaju u tome, da pogledaju film i osjete se ispunjenim. Ispunjeni su onoliko koliko je ispunjena korpa. Sami smo i okruženi samo onim što možemo da stavimo oko sebe da bismo se osjetili dobro. Ovo je vrijeme u kojem mlade generacije sve nas guraju i razvrstavaju po tome. Razlog je vrlo jednostavan - lakše je zaraditi novac i kupiti cipele po kojima će te neko prepoznati nego po deset rečenica koje ćeš izgovoriti. Kad mi dolaze studenti na prijemni ispit i kažu da je zadnja knjiga koju su pročitali Na Drini ćuprija, ja znam da imam posla s generacijom koja čak ni taj cyber stil života ne primjenjuje onako kako bi trebalo. Imate ispraznu djecu koju niko nije imao vremena da nauči prave vrijednosti.

Je li ta površnost razlog zbog kojeg je popularna i instant-psihologija - knjige tipa kako spoznati sebe, biti bolji roditelj, naći idealnog partnera...?

- Postoji ta potreba u ljudima, naročito ženama, da budemo misteriozni, drugačiji, zagonetni, a to možemo samo tako da ljudima ne otkrijemo baš na dlanu ko smo i šta smo. Zato krijemo ko smo i igramo uloge, zaboravljajući kako se najviše otkrivamo upravo prikrivajući se. Problem je kada se uloge pomiješaju, pa na poslu počnemo da igramo nekoga ko je jako emotivan, a kod kuće igramo šefa. Tu onda dolazi instant-psihologija, knjige koje jesu dobra razbibriga za jedno poslijepodne, ali nikako nešto što se može primjenjivati. Ličnost je kompleksnija da bi se kroz takve knjige mogla spoznati.

Da li se, kao majka, bojite pomjeranja dobnih granica kada je u pitanju seksualno sazrijevanje novih generacija? Da li neupitno više informacija nego što smo ih mi imali znači da su mladi spremni za početak seksualnog života u dvanaestoj godini, kako je to sada često slučaj?

- Eskimi imaju sedam izraza za riječ snijeg jer od toga žive. Snijeg je njima život i egzistencija. Za ljubav ima toliko mnogo riječi i pojavnih oblika, i jedna od stvari koju treba da naučimo djecu je da je prepoznaju, da bi mogli da budu zreli za neke stvari i razočaranja, na koja niko nije imun. Malo pričamo s djecom, ne učimo ih da prepoznaju osjećanja. Djeca već s tri godine savršeno prepoznaju osjećanja, ali mi ne nastavljamo da ih tome podučavamo. Zato im se može učiniti da je prvo zaljubljivanje, to s dvanaest ili trinaest godina, kraj svijeta, da je ono pravo. Trebamo ih naučiti da prepoznaju vrste emocija. Nije sve ljubav. Po tome da li su u stanju prepoznati emociju, možemo mjeriti zrelost. Nije sve u tome što on ili ona s osam godina može da nam odgovori na pitanje tako da nam se zavrti u glavi. Moj sin je po godinama mogao da krene u školu ove godine, ali ga nisam dala. Ne zbog toga što ne bi mogao da savlada slova, ili matematiku, nego zato jer će kvantum emocija koje ustabili u sebi sa šest-sedam godina imati cio život. Sve što se dešava dalje je samo taloženje istog osjećaja. Sasvim je jasno da je u društvu punom nelogičnosti i kontradiktornosti problem šta i kako reći djetetu. Zato možda i ne razgovaramo s njima.

Jesu li nove generacije agresivnije, ili smo mi zaboravili na doba kada smo bili u tim godinama?

- Činjenica je da je i naše vrijeme djelovalo agresivno, ali da nove generacije jesu agresivne - jesu. Zato jer je većina te djece sama. Agresija je izraz klasičnog bunta i otpora jer nisu dobili ono što im je u datom trenutku trebalo: ljubav i nekoga ko će ih držati za ruku. Ne želim da budem patetična, ali nevjerovatno je koliko ljudi bježe od svojih emocija i nisu u stanju da se suoče s njima. Agresivni ljudi su takvi jer se plaše emocije. Ima i agresivaca od četrdeset i pedeset godina. Živimo s njima i treba da prihvatimo da su mnogo infantilniji nego što mislimo. Agresija je produkt kompleksa inferiornosti. To je način samoodbrane.

Jeste li prijateljica koja daje psihološke savjete?

- Često me muž kritikuje zbog toga, jer je jedno od prvih pravila psihologije: ne daji savjet ako ti ga ne traže. Međutim, ja još uvijek imam jednu strašnu vrstu energije i guram ljude u promjene. Hazarder sam otkako znam za sebe u svim stvarima, u preseljenjima, promjenama... Ljudi se plaše izazova, ostanu na istom mjestu i kad se okrenu iza sebe - prošao je život. Uvijek govorim da ne treba da živimo u prošlosti, niti da živimo u onome što će tek doći. Imamo vakuum između prošlosti i budućnosti. Prođe godina i mi ne možemo da se sjetimo kako smo je proveli. Epohalne stvari u životu se dešavaju rijetko, ali sitna sreća, ona svakodnevna, treba da se cijeni i čuva. Treba nam malo podsjećanje da je život ne ono što možemo da prepričamo, nego ono što možemo da osjetimo.