|
 Piše: Hadžem HAJDAREVIĆ
...Tako nam žele reći duhovnici, vjerski lideri, stvarni ili nametnuti vođe, kad u prazničnim, odnosno blagdanjim povodima, siplju med i mlijeko, do suza zabrinuti, a iz dana u dan se međusobno nadgornjavaju religijskim simbolima na način da se isti ti simboli više doimaju kao opasne đavoljske oštrice negoli kao sveumirujuća, svepomirujuća vjernička, duhovnoanđeoska dobra. Tako se prema nama, kao retardiranim tribalcima s Balkana, ponaša međunarodna zajednica...
Kriza u svijetu, kriza u Bosni, kriza u politici, kriza u medijima, privredi, kulturi, sportu, kriza u vjerskim institucijama, kriza moralnih, tradicijskih,općeljudskih, svih mogućih vrijednosti, sve je zahvaćeno pojedinačnim i općim krizama, kriza je postala sudbina, svakodnevnost i budućnost...Za to vrijeme, jedni žive u krizi, drugi žive od krize. Ali, malo se ko posljednjih mjeseci (i godina) tako genijalno okoristio balkanskom strategijom haosa kao entitetski premijer Milorad Dodik i svi oni političari u BiH koji ovdašnje građane i narode tretiraju kao poslušnu stoku za glasačka/biračka solila. Kriza se dozira kao primarno načelo straha kako uvijek može biti opasnije i gore... Dodik je, naprimjer, tokom cijele 2007. pripaljivao nacionalističku vatru o referendumu, potom se, prošle sedmice, obrušio na BHRT, tražeći čak njegovo ukidanje, da bi se oko tih, gotovo rado dočekanih političko predizbornih udica sjatili mnogi ovdašnji tekstopisci protesta i pragmatičnih partijskih saopćenja, opominjući Dodika (i dodikovce) kako to “neće proći” koliko god to od njega tražili “šumski mentori”...Nemam nikakva razloga nesložiti se s onima koji ovakve izjave ne smatraju nimalo bezazlenima, s obzirom na to da je traženje ukidanja BHRT-a uporedivo s terorističkim akcijama u četničkom osvajanju bh. televizijskih predajnika/releja 1991/1992. godine (šta je dalje bilo bilježe progoni, masovne grobnice, genocid, Međunarodni sud pravde u Haagu), ali zar se na te Dodikove predizborne izjave uvijek mora odgovarati prepoznatljivom, očekujućom predizbornointereždžijskom retorikom?
Ovakva predizborna politička ofanziva samo zakriljuje fundamentalnu priču o trajućem bešćutnom banjalučko-sarajevskom kriminalu i dirigiranoj,tranačkopripadajućoj slobodi onih koji sudjeluju u bh. političkom živo tu, odsustvu političke volje da BiH izađe iz minotaurskih labirinata krize. Prestali smo sumnjati kako je permanentna kriza u zemlji, podgrijavanje paranoja, kompleks od komšijske ili, pak, planetarne urote, u neposrednom interesu ovdašnjih vlastohlepničkih grupacija. Ko zna, možda će se, kao rezultat Dodikova napada na BHRT, poboljšati naplata RTV-takse na prostorima s većinskim nesrpskim življem i, obratno, ali će se, u znatnoj mjeri, uskratiti bh. javnom mnijenju pravo da od BHRT-a, kao državnog javnog servisa, zatraži bolji, dinamičniji, hrabriji, manje reprizni a više proizvodni program, da ne kažem lidersku radijsko-televizijsku ulogu u zemlji i regionu.
A da, opet medijski, sve bude dovedeno do neke vrste karikaturalnog paradoksa, potrudio se Senad Hadžifejzović kad je u svoju face to face koridu (CD, Hayat, 26. IV.) uveo drža vne parlamentarce: Šefika Džaferovića (SDA) i Slavka Jovičića (SNSD). Televizijski gledaoci, ako su imali snage sve to gledati, mogli su vidjeti/osjetiti kako se bh. kriza, u svim svojim fenomenološkim nijansama, odjednom prelijeva u hiljade boja, pa pretvara u crno-bijelo gavransko jato, u hujeći hipokrizijski vjetar, u opori zrak, u nesreću što iz časa u čas zaziva samu sebe. Kao da smo prestali tražiti istinske korijene političkih, socijalnih, religijskih, nacionalnih, komunikacijskih, porodičnih, ličnih, savim ličnih kriza? Kao da odavno znamo, tačnije, umišljamo gdje su njihovi korijeni? Toliko o tome “znamo” da nismo primijetili kako je kriza ušla u nas kao kad bi korijen filadendrona ušao u grlo. Sve manje osjećamo da nas to davi. Krize su postale legitimni dijelovi naših života. Kao trajna elementarna nepogoda. Do smrti. Takvo nam osjećanje nameću političari kad hoće reći kako su svi problemi društva drugdje, u drugima, a ne u njima samima. Tako nam žele reći duhovnici, vjerski lideri, stvarni ili nametnuti vođe, kad u prazničnim, odnosno blagdanjim povodima, siplju med i mlijeko, do suza zabrinuti, a iz dana u dan se međusobno nadgornjavaju religijskim simbolima na način da se isti ti simboli više doimaju kao opasne đavoljske oštrice negoli kao sveumirujuća, svepomirujuća vjernička, duhovnoanđeoska dobra. Tako se prema nama, kao retardiranim tribalcima s Balkana, ponaša međunarodna zajednica. Tako nam serviraju oni domaći mediji što, ukorak s gramzivim barabama iz politike, danonoć dube ideološka solila za preplašene bosanske ovce. Nije onda čudo da mnogi bježe u svijet interneta na način da riječju, često tarzanovskim urlikom u internetskoj džungli, djeluju barem u virtualnom ako ne mogu u stvarnom svijetu. Kakvi tek tamo nacionalistički, turboideološki, medijski ratovi bjesne! Da se pomodri od fašizoidnog užasa. Ali i od smijeha… Mnogo je, naravno, i gotovo romantičarskih napora da se očuvaju tradicionalne vrijednosti bh. druš tva! Virtualni svijet je beskrajni prostor gluhih. Oni se niti čuju, niti im je važno da se čuju. Kao što se, ovdje i sada u BiH, ne čuju (ili neće da se čuju) oni koji žive u stalnoj društvenoj krizi i oni koji od iste te krize sasvim dobro i sasvim sigurno žive. Oslobođenje 28.04.2008.
 Citiraj ovaj tekst na tvom sajtu | Pregleda: 466
|
