Piše: Hfz. Nihad Beganović
Tačno prije dvanaest godina, na jednom od brda prelijepe nam Bosne i Hercegovine ,10 septembra u ranim jutarnjim satima odvijao se nimalo mili događaj. Čovjek sa velikom crvenom mrljom na stomaku je ležao na zemlji. Teško dišuči i povremeno gubeći svijest, pogledom je tražio doktora, ali umjesto doktora najviše od pomoći što je mogao dobiti bile su ruke njegovih suboraca koje su ga grubo svukle u najbliži tranše. Ubrzo je došao i doktor, ali nije se dugo zadržao kod njega, jer je bilo mnogo drugih kojima se trebala ukazati pomoć. Nedugo zatim preselio je na onaj svijet. Ovaj čovjek je jedan od 98 Arapa, koliko ih je poginulo u samo tri mjeseca koliko su trajale operacije oslobađanja Ozrena i Vozuće. O ovim ljudima i njihovim herojstvima niko ništa ne zna. Kao što se manje- više desilo sa kompletnom Armijom BiH, tako je i sa muDžahidima, pali su u zaborav.
Jednostavno u poslijeratnim vremenima nije popularno govoriti o njima, jer i same takve priče odmažu ulasku u uniju zemalja, koje su nas tokom cijeloga rata posmatrale kako nestajemo, ne želeći uopšte da interveniraju. Pošto se danas navršava tačno dvanaest godina od jedne od operacija koje je izvodila Armija BiH na području Vozuće, prilika je da se sjetimo nekih muDžahida, Arapa koji su dali svoj život za odbranu Bosne i Hercegovine, tek toliko da ih ne zaboravimo. To su ljudske i moralne gromade, ljudi koji su nesebično dali sebe u borbi protiv četničkog i ustaškog terora. Muatez, Abu Husam, Abdela Libi, Abu Muaz Kuwajti, Abu Sabit Misri, Abu Haris, Ebu Hamam, su samo neka od imena koji su spremno pritekli u pomoć narodu kojemu je prijetio fizički nestanak. To nisu bili teroristi, teroristi ubijaju nedužne žene i djecu , ti ljudi nisu napuštali prve borbene redove na mjestima poput Visoke Glave, Pisane Jelike, Paljenika, boreći se protiv četnika. Stranci jesu, ali za svoj angažman nisu imali plate od 60 000 KM, nisu živjeli u udobnim velikim stanovima u centru Sarajeva,naprotiv, dolazili su u BiH i ostavljali ono najdragocijenije što su imali, svoj život. Prošlo je dvanaest godina, živimo u drugim vremenima. Danas govorimo o tome kako nisu trebali, kako ih nismo zvali. Govorimo o njima kao da se radilo u rutinskom poslu Armije BiH, dakle, sad pa sad, i eto ga. Četnici na koljenima. Zar narod kome se desila Srebrenica ima pravo išta govoriti koliko i kakve mu je pomoći trebalo??? Bh Muslim Monitor
 Citiraj ovaj tekst na tvom sajtu | Pregleda: 920
|
