|
Strana 2 od 2 Komšija Saša se pravio da me ne poznaje…
Imala sam petnaest godina kada su me petorica vojnika Vojske Republike Srpske silovala dvije noći zaredom. U isto vrijeme, silovane su i dvije maloljetne sestre. Zajedno smo iz logora „Rudnik Sase“ odvedene u napuštene kuće u Bratuncu... Ovako je počeo naš razgovor sa E. K., koja danas ima 31 godinu. Bez emocija na licu i bez uvoda odmah je rekla ono najstrašni je, a potom objasnila logorsku golgotu kroz koju je prošla 1992. Da ih glad, dok su se skrivali u podrinjskim šumama, nije prislila na put do rodnog sela Sase po malo hrane, ovoj danas samohranoj majci dva sina život bi zasigurno bio drugačiji. Svoj identitet bi, kaže, rado otkrila, no boji se za sinove, iako će im sve ispričati kada odrastu. Sada samo znaju da je bila zarobljena...
Nož pod vratom
„Na putu ka selu, presreli su nas i odveli u logor. Od 61 zarobljenika, samo nas je devet preživjelo. Ostali su odvedeni i još nisu pronađeni“, priča naša sagovornica i objašnjava da je u logoru tada ostalo šest djevojaka i jedna žena sa dvoje djece. Sutradan, s dvije maloljetne sestre, odvedena je u napuštenu kuću u Bratuncu. Istu noć ju je silovao čovjek iz Srebrenice, kojem je zapamtila samo ime – Predrag. Priča: „Rastrgao mi je odjeću i izvadio pištolj. Tukao me, šamarao i prijetio. Kada me lisicama svezao za sebe i zaspao, već je bila zora. Braća Saša i Sale istu noć su silovali sestre iz mog logora“. Naredne noći, grupa od 11 vojnika, koju je predvodio Novak Stjepanović – Krke, odvela ih je u drugu napuštenu kuću. Te noći, praveći se da ju ne poznaje, silovao ju je prvi komšija Saša Cvetković. Nakon toga i udaraca nogom u leđa, silom su ju ubacili u susjednu sobu: „Odmah me u drugoj sobi silovao neki Krsto, pa onda čo vjek zvani Hrle, sa Zalazja. Stavio mi papire u usta da ne bih galamila, a zbog plača nisam više mogla disati. Onesvijestila sam se. Kada sam otvorila oči, osjetila sam nož ispod vrata. Svezali su me za krevet i rekli su da će me zaklati ako pisnem. Nakon toga, došao je vojnik kojeg nisam poznavala. Silovao me... Imala sam osjećaj da se to dešava nekom drugom, a ne meni“, opisuje drugu i posljednju noć silovanja, nakon čega je vraćena u logor „Rudnik Sase“. Prema njenim riječima, logorom je upravljao komandant Miroljub Todorović iz Niša. Da ironija bude veća, ova žena tvrdi da je upravo zahvaljujući njemu preživjela logorsku golgotu.
Nova, srpska imena
Naime, nakon svađe, koja je jednog dana u logoru izbila među vojnicima, Todorović je rekao da više ne smiju ostati u rudniku zbog komšija vojnika, koji ih kane ubiti. Pod komandantovom pratnjom prebačene su u Vojnu policiju u Bratuncu, pa u ugostiteljski objekat umrljan krvlju, gdje su ih skrivali osam dana. Zahvaljujući „humanom“ Todoroviću, ove djevojke su potom smještene u srpski izbjeglički centar Sportski centar „Lagator“. Tu su, nastavlja priču naša sagovornica, dobile svoja nova, srpska imena. Nakon 15 dana, kada je na istom mjestu otvoren i izbjeglički kamp za muslimane, upoznala je bivšeg muža. No, nakon nekoliko godina, život s njim za nju je postao još jedan logor. Iako ju je s početka podržavao, kasnije je, kaže, počelo maltretiranje i spočitavanje za silovanja: „Drugi logor sam odlučila odmah prekinuti. Razvela sam se. Počela sam ići na psiho terapiju i čistiti stanove i kuće. Pošto sam tek bila za vršila osnovnu školu kada je
rat počeo, odlučila sam upisati i srednju ugostiteljsku školu“, priča kroz smijeh žena, kojoj je rat oduzeo sve osim volju i upornost. Terapija u Udruženju „Vive žene“ pomogla joj je da se nosi sa preživljenim. Riječi svoje terapeutkinje Teufike Ibrahimefendić sjeti se svaki put kada joj je teško. Sada, kada ima dovoljno samopouzdanja, kaže da „kad digne glavu, osjeća da je cijeli svijet njen!“
Amila Čitaković BH Muslim Monitor – Oslobođenje, Pogledi 20.01.2008.
Silovatelji na slobodi
Kada je 1993. stigla u Tuzlu, E. K. je odmah policiji prijavila silovanja u logoru „Rudnik Sase“. Dala je izjavu i Kantonalnom tužilaštvu Tuzla. No, sve dok još jedna osoba ne posvjedoči o svemu, zločinci se neće pravno goniti. Nažalost, djevojkama koje su istovremeno silovali isti ljudi, izgubio se trag. Iako je ova žena spremna svjedočiti kao zaštićeni svjedok, tvrdi da to suđenje neće doživjeti.
Domovina nije spremna da ih čuje
Teufika Ibrahimefendić, terapeutkinja iz Udruženja „Vive žene“ Tuzla, misli da većina silovanih žena želi javno govoriti, ali da misle kako naša zemlja još nije spremna čuti ih. Tvrdi da su svjedočenja stresna i da one više nisu u stanju opisati unutarnju bol, kao što su nekada mogle. Ibrahimefendićka problem vidi i u tome što silovane žene osjećaju da su progovorile i onda kada samo jedna od njih ispriča svoju priču.
 Citiraj ovaj tekst na tvom sajtu | Pregleda: 1811
|
