|
 Piše: Marwan BISHARA
Nikada Palestinci nisu bili tako podijeljeni i slabi kao nakon bratoubilačkih borbi u Gazi. Njihovi unutarnji sukobi ugrožavaju međunarodnu solidarnost s palestinskom stvari, smanjuju pritisak na izraelsku okupaciju, a palestinski teritoriji pretvaraju u tempiranu bombu koja bi u svakome trenutku mogla eksplodirati.Hamas optužuje Fatah da je kovao zavjeru protiv njegove vlade, gdjekad uz suučesništvo Izraela
Fatah pak sa svoje strane optužuje islamističku stranku da je nesposobna učinkovito vladati te zbog njezina `nasilnog udara` u lipnju (junu) 2007. na predsjedništvo i ustav. što se neovisnih Palestinaca tiče, oni kritiziraju oba pokreta, jer su svoje vlastite interese stavili iznad nacionalnog interesa. Ubrzo nakon potpisivanja sporazuma iz Osla 1983. bio sam svjedok uzajamnih optužbi na okruglom stolu o budućnosti Palestine, na kojem je sudjelovao stanovit broj vođa i boraca Intifade. Na moje veliko iznenađenje, duh bratstva i jedinstva koji je vladao prvih nekoliko sati ustupio je mjesto verbalnom sukobljavanju čim su naši domaćini objavili da su izraelski vojnici evakuirali svoju bazu i da će te iste večeri biti prekinuta veza.  Dužnosnici Fetaha prijetili su svima koji su predtavljali prepreku njihovom pokušaju da mirovni proces – za koji su priznavali da je nesavršen – pretvore u proces izgradnje države. Predstavnici Hamasa su pak izražavali sumnju i nepovjerenje u nepravedan diplomatski put čija budućnost još od početka nije mnogo obećavala.
Iako u svim tim argumentima ima dio istine, Hamas i Fatah, kao i ostatak palestinskog naroda, bili su ponajprije i nadasve žrtve nesporazuma koji je obećavao slobodu i jedinstvo, ali je proizveo beznađe i podjelu, zatvarajući ih u politiku čiji je rezultat bio ništavan. Uspjeh jedne stranke značio je neusojeh druge. Sporazumi iz Osla stvorili su `hegemonistički mir` koji Izrael stavlja u povlašten položaj, diskriminira Palestince i povečava nestabilnost. Takva situacija proizilazi iz dva suprotna razvoja događaja: Intifada nastala 1987. uvjerila je većinu Izraelaca da je beskorisno apsorbirati i aneksirati okupirana područja; izraelsko – američki trijumfalizam nakon hladnog rata i Zaljevskog rata 1991. pokazao je nesposobnost Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) da ciljeve ostvari putem sukoba. Za razliku od mira zasnovanog na odnosu snaga (između Egipta i Izraela, primjerice) ili mira koji je posljedica totalne kapitulacije (Sjedinje Države i Japan), izraelsko – palestinski mir izražava stratešku superiornost Izraela i njezine granice - a to je nemogućnost da nametne svoju volju Palestincima. Umjesto globalnog riješenja, Izrael je tražio posredne etape koje bi mu omogućile da diktira ritam napretka, ovisno o tome koje su se faze sporazuma potpisiviale i posljedično tome provodile u djelo. Svaki napredak ovisi o sposobnosti vladajućeg Fataha da zajamči sigurnost Izraelu, tako što će umiriti ``ekstremiste`` , islamističke i laičke. Palestinci su tako potpisali sedam prelaznih sporazuma koji su – iako su bili međunarodno priznati – doveli do smanjivanja njihova teritorija i slobode. Postupno, `mir hrabrih` pretvorio se u mir moćnih i beobzirnih. Povezanost izraelskih akcija i palestinskih reakcija Tako su sporazumi iz Osla doveli do privremene ravnoteže koju je obilježavala nestabilnost i često nasilje izmežu okupatora i okupiranih. Doveli su nadalje do međunacionale nestabilnosti, kako kod Izraela, kao hegemonističke strane, tako i kod Palestinaca, kao slabije strane. Masakr 25. veljače (februar) 1994. u Hebronu, u kojem je ekstremistički židovski doseljenik Baruch Goldstein ubio dvadeset devet Palestinaca i ranio ih stotinu dvadeset devet, naveo je Hamas da počini brojne samoubilačke napade , destabilizirajući vlast Jasera Arefata jednako kao i Yitzhaka Rabina. Ipak, Rabinovo odbijanje da se obračuna s naseljenicima nije spriječilo njegova budućeg ubojicu Igala Amira da nakon dvije godine izvrši atentat na njega. Arafatova vlast je također postala nesigurna: njegovi pokušaji uklanjanja Hamasa oslabili su njegovu popularnost, dok je njegovo oklijevanje da se s Hamasom suoči u izravnoj borbi potkopavalo njegov autoritet. U knjizi Lord of the Land , Idith Zertal i akiva Eldar pokazali su vezu između izraelskih akcija i palestinskih reakcija. Suprotno općeprihvaćenim stavovima, većina samoubilačkih napada bila je zapravo odgovor na ubojstva koja je počinila vojska, uglavnom u razdobljima kad su Palestinci popuštali u borbi ili su pak poštivali primirje koje su sami proglasili. Tako je pogubljenje dvojice dužnosnika Hamsa u Nablusu 31. srpnja (jula) 2001. označilo kraj prekida vatre što ga je taj pokret proglasio dva mjeseca ranije i dovelo do strašnog napada 9. kolovoza (augusta) na piceriju u Jeruzalemu (petnaest mrtvih). Isto tako, 23. srpnja (jula) 2002. u bombardiranju gusto naseljenog dijela Gaze ubijen je jedan Hamasov lider, Salah Shehade, zajedno s petnaest civila, među kojima je bilo jedanaestero djece, a sve to svega nakon nekoliko satiprije nego što je jednostrano proglašen prekid vatre. Uslijedio je samoubilački napad 4. kolovoza (augusta). I konačno, 10. lipnja (juna) 2003., jedan od glavnih dužnosnika Hamasa, Abdel-Aziz Rantisi ranjen je u pokušaju ubojstva u kojem su život izgubila četiri palestinska civila i koji je izazvao napad na autobus u Jeruzalemu, kad je bilo šesnaest mrtvih. Taj začarani krug samo je povećao optužbe prema kojima Fatah obavlja prljavi posao za Izrael te je pridonio popularnosti Hamasa kao glasnogovornika marginaliziranih i zaboravljenih. Tim više što su neprestana uznemiravanja okupatora, povezivanja i množenja broja naselja – čiji je broj od 1993. do 1999. udvostručen – opravdala odbacivanje mirovnog procesa i diskreditirala Fatah. Naravno, na samitu u Camp Davidu u srpnju (julu) 2000.. Tel Aviv i Washington nisu uspjeli prisiliti PLO da odustane od prava Palestinaca na njihovu zemlju, Jeruzalem i povratak izbjeglica, dok je Arafatu vraćen legitimitet. Kao vođi sposobnom da se odupre izraelsko-američkim pritiscima. Ali sankcije koje su nametnute nakon izbijanja druge Intifade potkopale su mu mogućnosti da vlada, a sve to u ozračju podcjenjivanja – kako kod Fataha, tako i kod Hamasa – posljedica 11. rujna (septembra) na američku politiku na Bliskom istoku. Premijer Ehud Barak diskvalificirao je Palestinsku samoupravu pod predsjedanjem Jasera Arefata koji prema njegovom mišljenju, ``nije bio partner za mir``. što se njegova nasljednika Ariela Sharona tiče, on je napade na New York i Washington shvatio kao priliku da godinama drži pod opsadom Arafatov glavni stožeri da počne provoditi ono što je nedavno preminuli Baruch Kimmerling nazvao `politicidom`, odnosno sustavnim rušenjem političke i sigurnosne infrastrukture Palestinske samouprave. `Putokazi mira` za Bliski istok  Kako je situacija izmicala kontroli, Washington je morao prihvatiti osnivanje međunarodne komisije pod vodstvom bivšeg senatora Georgea Mitchella. Ta je komisija zaključila da je židovsko naseljavanje dovelo do nestabilnosti te je preporučila potpuno zaleđivanje – uključujući i čuveni `prirodni rast` što su ga Izraelci tražili za postojeća naselja.
Nedostatak izraelske i američke inicijative te najava panarapske mirovne inicijative u proljeće 2002. Koja bi Izraelu ponudila potpunu normalizaciju u zamjenu za potpuno povlačenje s okupiranih teritorija doveli su do dodatnog pritiska na Sjedinjene Države. Tako je osnovan `Kvartet` sastavljen od UN-a, Sjedinjenih Država, Europske unije i Rusije, struktura čiji je cilj bio izraziti međunarodne zahtjeve. Njegova uloga i utjecaj zapravo su se svodili na promicanje Putokaza mira za Bliski istokkoje su izradili Amerikanci. No oni su se odmah pretvorili u novu prepreku miru: predsjednik George W. Bush povjerio je njihovu provedbu svome prijatelju Arielu Sharonu, koji je tražio još veću represiju protiv `terorista`, ne nudeći ništa u zamjenu. Kvartet se općenito podredio američkom vodstvu, dokinuvši ulogu UN-a, kao što je priznao UN-ov specijalni izaslanik Alvaro de Soto. Unatočbankrotu i korupciji, Fatah i većina Palestinaca su nakon Arafatove smrti u studenome (novembar) 2004. izabrali američkog miljenika Mahmuda Abasa za svog novog lidera. Izraelsko ponižavanje novog predsjednika, neovisno o njegovim reformama i otvaranjima, pokazalo je tada da je prava prepreka miru bio Sharon, a ne Arafat. Arogantnost izraelskog premijera navela je Palestince da godinu dana kasnije, u siječnju (januar) 2006., u zakonodavnoj skupštini većinu glasova dobije Hamas. Izrael i Sjedinjene Države odmah su dali do znanja da neće prihvatiti demokratski izbor palestinskog naroda te nisu priznali novu vladu. Izraelska opsada i zapadne sankcije paralizirali su ekonomiju i povećali političke napetosti između islamističke stranke željne vladanja i laičke formacije, pretplaćene na vlast i nestrpljive da se ondje vrati.  Odgovor na palestinski tjesnac došao je odakle se to najmanje očekivalo: iz izraelskih zatvora. Zatočeni vođe Fataha i Hamasa, naročito Marwan Barghouti i Abdel Halik Natche, dogovorili su se oko `dokumenata zatvorenika` i uspostavljanja suradnje između dvaju pokreta. Nakon mnogo oklijevanja, ratificirali su sporazume iz Meke u svibnju (maju) 2007., s dva cilja: stvoriti uvjete za koalicijsku vladu i reformirati PLO kako bi Hamas mogao u njega uči.
Zbog zapadnih sankcija, vlada nacionalnog jedinstva nije mogla potrajati. A njezino raspuštanje dovelo je do novih oružanih sukoba, koji su završeni Hamasovim preuzimanjem vlasti u Gazi. Fatah je iskoristio greške i svog suparnika da poveća svoju kontrolu nad Zapadnom obalom i ojača Palestinsku samoupravu uz pomoć Izraela i zapadnih zemalja. Beznađe koje je plod tih apsurdnih bratoubilačkih borbi navodi na usporedbu s nasiljem u zatvoru. Dvije struje podijelile su teritorij pred oduševljenim pogledima svojih tamničara. Izrael naime smatra da će, politički odvojeni, Hamas i fatah imati veće izglede da kontroliraju svoje zatvorske čelije... Ambiciozni Hamas je nakon pobjede formirao svoju vladu, ne oslobodivši se stega procesa protiv kojeg se dugo borio. Zakoračivši Fatahovim stopama, počeo je gubiti vjerodostojnost i postao talac istog kontradiktornog diskursa: s jedne strane, da bi se svidio međunarodnim donatorima, spominje dobru vladavinu...pod okupacijom; s druge strane, da pridobije radikalne mase, preuzima parole tradicionalnih i islamističkih pokreta za oslobođenje. Dodatnu zbrku u toj polarizaciji donio je mirovni proces čija je dinamika Hamasove uspjehe pretvorila u prokletstvo, a Fatahove poraze u blaženstvo.  Nakon što je Hamas prisilio naseljenike i vojnike da napuste pojas Gaze, Izrael je to malo osiromašeno područje pretvorio u veliki zatvor. Godinu dana kasnije, islamistička izborna pobjeda, 25. sjećnja (januar) 2006., dovela je do najtežih međunarodnih sankcija protiv Palestinaca. Vojno krilo Hamasa uspjelo je zarobiti jednog izraelskog vojnika: ta operacija, koja je prema njezinim tvorcima trebala dovesti do oslobađanja žena i djece koje Izrael drži u zatočeništvu, dovela je do uhićenja trećine zastupnika i ministara. Godinu i pol dana kasnije, svi oni i dalje čame u izraelskim tamnicama, ne izazivajući ni najmanji međunarodni prosvjed.
Kad je riječo Fatahu, njegov poraz na biralištima i na ulicama priskrbio mu je ugled – barem u inozemstvu – umjerene snage čiji fondovi i zatvorenici moraju biti oslobođeni. Isto tako, oslabljeni Abas, kojeg su godinama ignorirali, u Washingtonu i Tel Avivu sada postaje vjerodostojan i hrabar državnik. Promaknut je u partnera za mir, koji je spreman prihvatiti nužne žrtve za mir, osim onih koje je potpisao u Oslu. Ako, kao što je predviđeno, `mirovna konferencija` koju organiziraju Sjedinjene Države dovede do nove opće načelne deklaracije, neke vrste novog Osla, pod prividom rata protiv terorizma i u duhu propalih Putokaza mira, jaz između Fataha i Hamasa produbit će se, s teškim posljedicama za Palestince kao potencijonalne velike gubitnike u cijeloj priči.  Marwan Bishara je novinar, autor knjige Palestine/Israel: la paix ou l`apartheid, La Decouverte, Pariz, 2002.
BH Muslim Monitor – Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje – studeni (novembar) 2007.
 Citiraj ovaj tekst na tvom sajtu | Pregleda: 903
|
