|
 Piše: Muhamed VELIĆ
Vjerovatno je trebao, isto tako kao što sada, glasno i jasno, treba(m) ovo ovako sve istaći i prozvati ljude koji se tako ponašaju, dakako, treba ih proz(i)vati i po njihovim imenima, kao što je u ovom slučaju riječ o čovjeku iz Ureda za hadž.“Slavu” Islamske zajednice zasigurno pronose i drže u punom njenom svjetlu imami! Ti vrijedni radnici, te marljive pčele, kako ih naziva naibu reis hafiz Ismet, svojim (duhovnim) licima, svojim životima i svojim zdravljem na “prvoj liniji odbrane” okrenuti su spram života i svijeta ovog globalističkog, vrlo često “neprijateljski” raspoloženog.
Iza njih, koji pod “prigušenim svijetlima” stoje u mihrabima u crnim džubama i bijelim ahmedijama, poredani su ljudi u safovima koji ih slušaju, uglavnom dobro slušaju. A oni, imami, hatibi i muallimi marljivo prenose poruku od Boga, koju Poslanik, a.s., donosi i koju ovdašnji legalni i legitimni tumač – Islamska zajednica tumači.
Islamska zajednica, dakako, besprijekorno funkcioniše skoro samo onda ako je taj svekoliki red “odbrane” besprijekoran i ako je nepoljuljan! No, ako se taj red zaljulja onda se “domino efektom” sve institucije počnu talasati i ljuljati, naprosto turbulencija je neminovna. To zna i sami vrh Islamske zajednice, zapravo toga je savršeno svjestan, ali problem je u tome (i zaista je to stvarni problem koji boli, jer dolazi iznutra) što toga nisu vrlo često svjesne pojedine niže instance organizacije IZ-a koje usljed svoje “nesvijesti” ovaj časni red (imama) svjesno nipodaštavaju, marginaliziraju i potpuno profaniziraju. Nerijetko i ponižavaju! I zato ima trenutaka, upravo zbog ovakvih najviše, kada imamu njegova džuba postane nepodnošljivo “teška”, kada mu dođe da je u potpunosti rašije i odbaci, zbog svakoga koji može po njoj “pljuvati” kako hoće i koliko hoće, a džamijski je mihrab odveć sam po sebi “težak i ogroman”, i to je više nego dovoljno.
Također, i moju malenkost (imamsku) vrlo često takve situacije i takvo spomenuto tretiranje već određenih (pojedinih) “razina” organizacije IZ-a natjera na ovakav (bijedan) osjećaj; moj brat također je imam, mnogi imami su, po crti profesije, moje kolege, ali i istinski prijatelji, i na osnovu zajedničkog iskustva zaključuje se da je taj osjećaj nerijetko po svojoj suštini i intenzitetu istotan. No, na pisanje ove kolumne prvenstveno ponukao me je jedan (takav) bijedan tretman prema imamu i atak na njegovu ličnost, integritet i dostojanstvo, a koji se desio prije koji dan kada smo na hadž ispraćali ovogodišnje hadžije. Naime, jedan mi se kolega – imam požalio, onako tiho i saburli, jer čovjek putuje na hadž, da je odlučio hadž obaviti za svoj majku, za šta je rezervisao svoj godišnji odmor, sve u smislu neopterećavanja svoga posla. Njegova želja je “trebala” biti ostvarena još prošle godine, no zakasnio je sa uplatom tako da je čitavu godinu čekao da dođe slijedeće hadžsko vrijeme pa da hitro ode i među prvima uplati da obavi hadž – za svoju majku. Taj imam ove godine zajedno ide na hadž sa svojom hanumom, poznatom sarajevskom bulom, koja također ide kao bedel za svog oca, tako da je njegova (njihova) sreća utom veća i obuhvatnija. I, u čemu je onda ovdje problem, možete se pitati! Problem je u tome što je taj imam, vrijedni radnik IZ-a koji sasvim dobro vodi novu džamiju na Čengić Vili i koji već punih 35 godina radi u IZ-i, koji je djecu odškolovao u Medresi (GHM) i praktično sve dao za svoju Zajednicu, kada je došlo vrijeme da ide na hadž, on, imam iz Sarajeva, dobio je, sa svojom hadžinicom, sarajevskom bulom, sjedište u posljednjem autobusu, skoro na zadnjem mjestu, i to autobusu koji dolazi iz Mostara, i naravno kasni. “Pogledaj, molim te”, požalio mi se na ispraćaju, “moje džematlije koje su i po mjesec dana poslije mene uplatile hadž dobile su prva mjesta i prve autobuse, a ja čekam autobus iz Mostara i to na zadnjem sjedištu!” “Pa što se nisi žalio?”, kažem mu, a on će: “Ne bih se žalio za svo blago ovog svijeta, jer idem na hadž, za svoju majku, i ako je dotle došlo da se moram žaliti i urgirati onda je ovo žalosno; pazi, ne smeta meni drndanje motora i brujanje zadnjih guma, već ja sam imam, znaš, ovo je ponižavajuće, jer kada u džematu obavljam druge islamske dužnosti, kao namaz i druge ibadete zajedničke, ja sam uvijek ispred svoga džemata, stojim i vodim ih, i sada smo u zajedničkom ibadetu, ja sam i dalje (njihov) imam, ali sada na samom kraju, kao odbačena stara krpa, iznad zadnjih točkova, iza hale, iznad motora! Ali nema veze! Sabur Avdo ef., ideš na hadž” – tako kaže samome sebi imam, moj kolega; i te riječi, naravno, nisu mogle probuditi u meni sabur već bijes i ogorčenost! Pa rekao sam: “Dobro, ti ideš na hadž, i nećeš se žaliti, ali zato ja ne idem na hadž”; i reagovao sam u trenutku, dolje ispred džamije kod vodiča, no, svi su rekli da sam sasvim u pravu, taj tretman i odnos je u najmanju ruku znak nepoštivanja, ako već nije i znak bezobrazluka, neko je (bio) nepažljiv(!), bezobziran i dakako kriv, ali to je uvijek neko drugi. Nažalost, taj neko drugi nije sa strane nego je iz Zajednice! Bijes me je tjerao i još uvijek tjera da nađem tog nekog drugog i da ga prozovem za namjernu nepažnju, nepoštivanje i bezobrazluk ili da ga (u)pitam: “Je li Avdo ef., možda, trebao doći ranije da kod nekoga ko je u Uredu za hadž izravno odgovoran ‘vanredno interveniše’ (nema potrebe konkretnije pojašnjavati na šta ovdje mislim!) da bi dobio ‘dobro mjesto’ u atobusu, ono koje mu kao dugogodišnjem, starijem imamu i pripada – samo iz poštovanja prema tom časnom pozivu i toj teškoj i odgovornoj službi!?” Vjerovatno je trebao, isto tako kao što sada, glasno i jasno, treba(m) ovo ovako sve istaći i prozvati ljude koji se tako ponašaju, dakako, treba ih proz(i)vati i po njihovim imenima, kao što je u ovom slučaju riječ o čovjeku iz Ureda za hadž – gosp. Rasimu Brkoviću. Naravno, obavezao sam se, da ću kao imam – kolega, putem našeg Gradskog odbora Udruženja ilmijje uputiti i “protesnu notu” višim instancama u IZ-u da prime to na znanje i ovaj postupak shvate kao atak na imama, njegov integritet, ličnost i dostojanstvo! Institucija imam(et)a je sveta, vrijedna poštovanja, naš narod je poštuje, poštuje je i vrh IZ-a, ali pojedini ljudi, kako već rekoh, na nižim razinama “vlasti” IZ-a prave namjerno ovakve i druge gafove spram imama, i to su obično (pojedini) ljudi koji nisu imami, koji nisu završili medresu, već neke druge (tehničke) škole, ali su eto na takvim pozicijama da mogu raditi ovo što rade.
P.S. Ako vas je, poštovani čitatelji, možda iznenadio ovaj povišeni ton mene kao imama, posebno u ovim predbajramskim i hadžskim danima, pokušajte me shvatiti - imam o kome je riječ je upravo moj otac!
BH Muslim Monitor - Preporod
 Citiraj ovaj tekst na tvom sajtu | Pregleda: 512
|
