Boljim poznavateljima i analitičarima savremenih globalnih trendova nije ostala nepoznata ni činjenica da je nagli porast cijene nafte jednim dijelom rezultanta i težnja da se putem poskupljenja nafte smanji njena potrošnja kako bi se utjecalo na ublažavanje opasnog trenda globalnog zagrijavanja planete Zemlje.
Intervju: Prof. dr. Meho Bašić
Nije suvišno čitatelje podsjetiti na činjenicu da su tzv. konvencionalni energenti (ugalj, nafta, gas) još uvijek dominantni izvori primarne energije u svijetu (oko 60%). Isto tako nije nepotrebno trošenje riječi ako se kaže da je nafta najvalidniji izvor među njima jer je, osim kao energetski resurs, često i nezamjenjiva sirovina u brojnim tehnološko-proizvodnim procesima. Nije nimalo slučajno nazvana «crnim zlatom», još prije više stoljeća.
Koliko li je samo ratova zbog nje vođeno! I da li će ih još biti, i sa kakvim dometima i posljedicama – pitanje je broj jedan budućih geostrateških trendova. Sa naftom kao geostrateškim energentom upravlja se u osnovi na dva načina: a) dimenzioniranjem obima proizvodnje; b) niveliranjem visine cijene na globalnoj razini. Najčešće su u upotrebi oba metoda, pri čemu je dimenzioniranje obima proizvodnje zapravo inicijalni i determinirajući metod globalnog petrol-menadžmenta. Zadnjih nekoliko mjeseci, međutim, izrazitu prevlast preuzeo je metod niveliranja cijene nafte na globalnom tržištu. U čemu je stvar i kakva je perspektiva takvih odnosa?
Posljedice vratolomnog rasta cijene sirove nafteNema apsolutnog suglasja glede pronalaženja pravog odgovora na ovo pitanje ni među vojno-strateškim ni među ekonomsko-socijalnim analitičarima, kako u svijetu tako i kod nas. To u osnovi zavisi od teorijskog pristupa s jedne strane i od konkretne pozicioniranosti analitičara s druge strane. U teorijskoj ravni slobodne tržišne orijentacije, cijene su uvijek rezultanta konkretnog odnosa ponude i potražnje svakog ekonomskog dobra, pa tako i nafte. Veća potražnja od ponude podiže cijene naviše, i obratno.
Ali sada u svijetu ne dolazi do povećanja cijene nafte usljed poremećaja ponude i potražnje za naftom, čak bi se moglo ustvrditi da potražnja raste sporije od ponude. Pa što onda «tjera» cijenu nafte do neslućenih visina od preko 230 USA $ za barel? I kakve će sve posljedice po bh. ekonomiju i životni standard stanovništva naše zemlje izazvati takav vratolomi rast cijene sirove nafte, koju 100-procentno uvozimo za mukotrpno stečene devize.
Čini se posve uvjerljivom argumentacija koju, istina, stidljivo plasiraju udruženi svjetski proizvođači nafte (OPEC) i «udruženi» svjetski bankari (WB i MMF), tvrdeći da eksploziju cijene nafte na dunjalučkoj pijaci vještački izazivaju proizvođači i distributeri hrane u funkciji potpunije i kvalitetnije ishrane oko 1/3 svjetske izgladnjele populacije. I doista im je dosjetka perfektna, jer, zaboga, ima li išta humanije nego nahraniti izgladnjele, pa čak i spasiti dobar dio njih (oko 3 miliona godišnje) od preranog umiranja zbog nedovoljne ishranjenosti.
Ima u tome, ruku na srce, dosta pozitivnog naboja, samo će biti vraški teško držati pod, kakvom-takvom, kontrolom gustu mrežu međunarodne monetarne mafije koja će, izvjesno je, učiniti sve da se dočepa što većeg dijela novog kolača nastalog od prihoda po osnovu povećane cijene nafte (oko 500 biliona godišnje USA $).Treba se ovdje odmah prisjetiti nedavnih tektonskih potresa monetarne sfere uzrokovane sa «prometom» nekretninama u Americi. Ima li i kolika je povezanost naftnog konglomerata i hipotekarnog lobija!? Nema sumnje da je ima i da je čvrsta i velika.
Aferim OPEC-uBoljim poznavateljima i analitičarima savremenih globalnih trendova nije ostala nepoznata ni činjenica da je nagli porast cijene nafte jednim dijelom rezultanta i težnja da se putem poskupljenja nafte smanji njena potrošnja kako bi se utjecalo na ublažavanje opasnog trenda globalnog zagrijavanja planete Zemlje.
Dobro je što je takva intencija nastala u SAD-u, koje inače ni do danas nisu potpisale Kjoto sporazum iz 1993. godine, u kojem izričito stoji da sve zemlje potpisnice moraju u roku od pet godina smanjiti potrošnju konvencionalnih goriva najmanje za 20%. Daj Bože da se dogodi da američko ekološki odgovorno društvo postigne kroz porast cijene nafte ono što uporno odbija da učini američka administracija.
Ovakva očekivanja imaju sasvim realne šanse da budu i ostvarena jer OPEC rezolutno odbija da povećava proizvodnju nafte u funkciji zaustavljanja daljeg porasta cijene nafte. Aferim za OPEC! A sada je Rusija na potezu!? Što se tiče dileme da li će i koliko će utjecati rast cijene nafte na bh. ekonomiju i životni standard bh. građana, odgovor ne može biti jednoznačan i jednosmjeran.
Tako će bh. ekonomija morati platiti iz vlastite akumulacije/deviznog potencijala dodatnih oko 100 miliona USA $ godišnje, uz još snažnije unutrašnje inflatorne poticaje i do 5% na općem nivou cijena roba i usluga. Krajnji teret ovako inducirane inflacije, razumije se, past će na pleća potrošača, s tim što je realno računati sa približno proporcionalnim rasporedom tereta po socijalnim skupinama građana sukladno kupovnoj moći.
No, ono što je najpozitivnije u svemu tome jeste da će bh. građani, posebno oni sa «plićim džepovima», dobiti čistiju i zdraviju životnu sredinu, a sav živi svijet (flora i fauna) odahnuti smanjenom «upotrebom» karbida i drugih ekološki štetnih supstanci nastalih potrošnjom nafte i naftnih derivata. Jer, dobro zdravlje i ljepota okoliša ljudima daju najveću nadu u budućnost.
Saff 222- 6. juni 2008. - 2. džumade-l-uhra-1429
