Reditelj i dramatičar Yossi Alfi (63), rođen u iračkom gradu Basri, ocjenjuje na stranicama dnevnika Yediot Aharonot da je izraelsko društvo kompromitiralo svoju budućnost raskidajući sa svojim maternjim jezicima, naročito sa arapskim 
Kada smo bili djeca u Petah Tikvi (ime ovog najstarijeg jevrejskog lokaliteta u Izraelu, sjeveroistočno od Tel-Aviva, znači "Otvaranje ka nadi"), mom prijatelju Sholemu i meni bila je zajednička neka vrsta mržnje prema našim majkama. Nismo mrzili njih, već prije njihovu "neizraelsku" navadu da govore svojim jezicima.

holemova mama obraćala mu se na jidišu do njegove šeste godine. Moja majka se meni obraćala na iračkom arapskom do istog doba, kada sam pošao u školu. I on i ja mrzili smo te "strane" jezike, i u "stranosti" naših majki vidjeli smo prijetnju našem toliko željenom izraelizmu. Na pitanje koje se često ponavljalo "Jeste li sabra?", tj. Jevreji rođeni u Izraelu, odgovarali smo brzinom svjetlosti, i na tako izraelski način, "Da, da, mi smo sabra". U to vrijeme, predstavljati se kao rođeni Izraelac bilo je shvaćeno kao magična formula na putu razvoja i stvaranja "novog Jevrejina". Htjeli smo da budemo sabre, Izraelci, a ne mali Jevreji iz dijaspore, "rasijanja".

U to vrijeme, učenje arapskog bilo je obavezno u školskim programima. To već nije bio slučaj s jidišem, koji je upravo padao u zaborav, kao da nikada nije postojao. No život je ponekad čudan, i ja sam počeo da učim taj jezik za koji Sholem, moj drug iz djetinjstva, nije htio ni da čuje, kako bih shvatio riječi mjuzikla Violinist na krovu, postavljenog na Broadwayu 1964. I tek kada sam mogao govoriti jidiš kao Jevrejin iz Galicije, najzad sam shvatio jevrejsku dušu u "rasijanju" i shvatio kakve smo komade kulture ostavili iza sebe.

Sholem je završio školovanje ne naučivši jidiš. Što se mene tiče, ja sam završio svoje školovanje odabravši da zaboravim arapski, zabavljen nastojanjima da postanem "Izraelac". I tek mnogo kasnije, kada sam shvatio da je Bliski Istok mjesto koje nikada neću napustiti, spoznao sam da arapski jezik ima presudnu važnost, naročito za nas, Izraelce. Jer, kada je nakon sklapanja mira došlo do otvaranja granica, počeo sam da putujem u Egipat, Jordan, Tunis i Maroko ne govoreći ni riječi arapskog. Na drugom kraju svijeta, američka djeca uče španjolski jer je to jezik njihovih južnih susjeda, zbog čega je tim besmislenija činjenica da Izraelci ne žele da nauče jezik regije u kojoj žive.

Neki od naših predaka stvorili su klasična djela arapskog pjesništva i književnosti. Veliki judaistički mislioci poput andaluzijskog filozofa Salomona ibn Gabirola (1020-1058) i Majmonida (1135-1204) većinu svojih tekstova i poema napisali su na arapskom jeziku. Drugi naši preci živjeli su među Arapima, ovdje u Palestini. A još uvijek se događa da najstariji Izraelci, uvečer na šabat, gledaju egipatske filmove. Šta možemo da očekujemo od budućnosti? Dok su bila mlada, naša djeca upoznala su Arape samo kao zidare, radnike i kućnu poslugu. Zašto bi se zbog toga trudili da nauče arapski? Što se tiče naših unuka, oni s Arapima uopšte više i ne govore, i naprosto nemaju prilike da ih susretnu i nauče njihov jezik. Zid koji nam služi kao granica toliko je debeo i toliko visok da se može gledati samo na zapad.

Kada je naša ministrica obrazovanja, laburistička poslanica Yuli Tamir, stupila na dužnost, nadao sam se da će ta intelektualka proistekla iz prosvijećene ljevice ponovno uvesti učenje arapskog u programe izraelskih škola. Po mom mišljenju, jedna takva odluka bila bi poruka mira upućena cijelom svijetu, jednako kao i arapskim državljanima Izraela i njihovim intelektualcima. Nažalost, učenje arapskog jezika upravo je definitivno izbačeno iz naših školskih programa. Na taj način, sami smo sebe definitivno isključili s Bliskog Istoka. Kako možemo i na časak pomišljati na sklapanje mira sa susjedima ako nećemo da se udostojimo da znamo njihov jezik? Kako možemo pomišljati da sklopimo mir sa samima sobom ako nećemo da se udostojimo da naučimo jezik svojih roditelja? Kako možemo pomišljati da živimo u miru s okruženjem ako prema njegovom jeziku pokazujemo samo prezir? Osim ako smo, kako pokazuju redovi Izraelaca koji se svakog jutra obrazuju pred stranim konzulatima kako bi dobili italijanski, rumunski, poljski ili njemački pasoš, - što će reći pasoš jednako stran kao što su bile naše neshvaćene majke -, naprosto izgubili svaku vjeru u budućnost i u mir.

Yossi Alfi, Yediot Aharonot
Bh Muslim Monitor/ Preuzeto iz BH Dani

Imas komentar?

Upisi komentar

Molimo drzite se teme ovog teksta. Nepodobni komentari biti ce obrisani.
Ime:
BBCode:
Komentar:
Code:*
	Kontaktiraj me e-mailom o odgovorima na moj komentar