Neko je drugi rekao da je dobro što je Bin Laden dočekao da vidi kako propadaju njegovi planovi o obnovi halifata u muslimanskom i arapskom svijetu. Ima tu neke pravde koja stigne okrutne osvajače i diktatore ako bar nakratko prežive propast svojih despotija 
 
Piše: Hajrudin Somun
Od svih koji su se ovih dana bavili smrću Usame Bin Ladena i njenim posljedicama nekako najviše vjerujem Independentovom Robertu Fisku, istovremeno mu zavideći što se nije morao oslanjati na svjedočenja drugih, nego na svoje vlastito bogato iskustvo koje još puni leteći iz Bejruta čas u Tripoli, čas u Kairo, čas u Damask.

“Bin Laden mi je govorio da bi on volio umrijeti u borbi”, kaže u intervjuu zagrebačkom Jutarnjem listu o svoja tri susreta s vođom Al-Kaide, zaključujući: “Na neki način sada mu se ta želja ispunila jer je ubijen, ne baš u borbi, ali je poginuo od vojničkog metka u akciji.”

Neko je drugi rekao da je dobro što je Bin Laden dočekao da vidi kako propadaju njegovi planovi o obnovi halifata u muslimanskom i arapskom svijetu. Ima tu neke pravde koja stigne okrutne osvajače i diktatore ako bar nakratko prežive propast svojih despotija. Oni vjerovatno do kraja ostaju uvjereni da su bogomdani da vladaju nad ljudima, ali bude dobro da im se u svijest prije konačne smrti u zatočeništvu, pred streljačkim vodom ili na vješalima, ureže radost onih kojima su nanosili zlo i patnje. Ovako nekako sam pomislio prvi put kad sam vidio kako se Haile Selasije, kao sužanj vojnih pučista u podzemnom kazamatu neke kasarne u Adis Abebeu, pretvorio u makovo zrno. A decenijama mu se kao caru Etiopije cijeli svijet divio zbog otpora italijanskim fašistima, zaboravljajući da je znao narediti da se pobije cijelo jedno pleme ako pokaže znak pobune. Tako bi se, gledajući u dalju prošlost moglo govoriti o Napoleonu i drugim vladarima koji su doživjeli sličnu sudbinu, ili o iranskom šahu Rezi Pahlaviju iz naših dana. Bin Laden je nešto drugo, priznajem, nije imao svoju kraljevinu, a iz vlastite je zemlje prognan, ali je ipak vladao globalnim carstvom terora. A posljednje dane, čak godine, proživio je u jednom od najneobičnijih kućnih pritvora.

Opčinjenost šeikom Američki specijalci fizički su dokrajčili Bin Ladena, ali njega nisu ubili samo Amerikanci. Da se opet obratim Robertu Fisku koji kaže da “u uspjehu arapskih revolucija leži ključ smrti Al-Kaide”, drugim riječima da su i njenog vođu mogli ubiti Gadafi i Mubarek. Gledajući iz svog ugla “Al-Kaida Islamskog Magreba” tvrdi da su “događaji koji bjesne arapskom regijom jedan od plodova džihada u kojima je naš šeik imao prominentnu ulogu”. Zanimljiva je opčinjenost tim šeikom, pod kojim se podrazumijeva Bin Laden, koja mu razbacane sljedbenike drži i poslije njegove smrti, pa kažu kako je on “bio svjedok kako predsjednik Tunisa bježi u panici, kako je predsjednik Egipta doživio poniženje u zatvoru, kako je ostavio sramotnog vladara Libije i kopilana Sirije da se tresu pod udarima narodnih pobuna”.

Biće da je to ipak drukčije, da je Bin Laden morao biti nesretan što niko u arapskim pobunama i pokretima nije nosio njegove portrete ni uzvikivao njegove pozive da se silom obaraju autoritarni režimi i uspostave puritanske islamske države. Aktivisti tih pokreta – kako bi se mogli nazvati njihovi predvodnici, jer pravih lidera u tim spontanim pobunama nije ni bilo – kažu kako je Al-Kaida u stvari nusprodukt represivnih režima protiv kojih su ustali. Ima u tome dosta istine, pogotovo kada se uklopi u američku praksu stvaranja neprijatelja od nekadašnjih saveznika, i obratno, kao što je uostalom bilo i u odnosu prema Bin Ladenu. Arapski su vladari, upirući prstom u Al-Kaidu, samo još više tonuli u diktature i stezali kaiš oko svojih naroda, a tamo u Afganistanu i Iraku američke administracije su, do ove Obamine koja pokušava unijeti neke korekcije, slali invazione trupe da bi iskorijenili opasnost čak i po sigurnost same Amerike.

Ovo je sada neki drukčiji arapski svijet. Njemu po idejama, ali i po intimnoj strani života više ne pripada Bin Laden. A evo ilustracije te različitosti: dok je Bin Laden uza se vodio tri žene, od kojih je ona najmlađa koja je ranjena u nogu kad su ga ciljali američki komandosi, dvadeset i pet godina mlađa od njega, koliko pokrivene toliko i razbarušene Arapkinje bile su u prvim redovima pobuna. A u Bengaziju je učenica Nadžija Muhamed izražavala radost što više neće morati da izučava Gadafijevu Zelenu knjigu i da se udaje po volji roditelja.

Evo i nekoliko ilustracija kako se na taj izmijenjeni odnos gleda u političkim kategorijama.

Mahdžub Zuvejri s Katarskog univerziteta: “Većina muslimanskih i arapskih nacija kreću se prema modernim građanskim društvima. Narod vjeruje u postepene građanske promjene i ne želi da upotrebljava silu čak ni protiv lidera koje obara.” Azam Tamimi, koga prenosi Teheran Times: “Rat protiv terorizma nije bio fatalan udarac za Al-Kaidu, nego su to arapske revolucije.” Albrecht Metzger, ekspert za islam iz Hamburga: “Al-Kaida nije u stanju da uvjeri većinu arapskog stanovništva u svoju ideologiju svetog rata.” Muhamed Darif, profesor marokanskog Univerziteta u Kazablanci: “Nije Bin Ladenova strategija nasilja koja je zahvatila korijen u regiji, nego uvjerenje da se političke promjene mogu postići mirnim protestima.”

Brz ishod za Obamu Tako Arapi nisu ni plakali za Bin Ladenom, ali ni slavili pobjedu. Jedino je palestinski Hamas osudio “ubistvo svetog ratnika”, a jedini su se otvoreno radovali irački šiiti, koje je gurnuo u sukobe sa sunitima.

Razloga za slavlje nema i zbog bojazni da bi se binladenovski pokret militantnog islamizma mogao nastaviti i poslije nestanka njegovog karizmatičnog vođe. Iako je teško praviti takve komparacije kad se radi o ljudskom životu i smrti, utoliko je vjerovatno bolje što je Bin Laden pogođen, a ne uhvaćen. Bog zna kako bi izgledalo njegovo suđenje, gdje bi to bilo, kako bi moglo pobuditi nove terorističke aktivnosti njegovih sljedbenika. Toga se sigurno plašio i predsjednik Barack Obama, kome je onako brz ishod operacije više odgovarao, pa je lakše prihvatio osude islamskih krugova, posebno iz Pakistana, zbog egzekucije i tretmana Bin Ladenovog mrtvog tijela, nego da se suoči s takvim konsideracijama.

I ovako nije sigurno šta se sve može dogoditi. Al-Kaida može dalje odumirati, ali se može ponašati i kao ranjena zvijer, pogotovo što je na životu ostao Ayman el-Zavahiri, i od svog poginulog lidera jači ideolog borbe protiv Amerikanaca, Izraelaca i inih nevjernika.

Kad se posmatra linija nemira, ratova i invazija koju često, ali ne baš rado iscrtavam po prostranstvima najviše nastanjenim muslimanima, od Pakistana, pa čak još dalje od Indonezije i Indije do sjevera Afrike, na njenom središnjem dijelu koji se naziva Srednji istok, militantni islamizam s više ili manje terorističkim sardržajem gubi tlo i sljedbenike. To je jedna od očitih karakteristika sadašnjih arapskih pobuna protiv autoritarnih vladara.

Na istoku te geopolitičke horizontale u najtežem položaju su Pakistan i Afganistan. Talibani, ta Bin Ladenova čeda koja su porasla u najmračniju vojsku koja svijet islama želi da vrati u predislamsko doba, obje zemlje smatraju za svoje legitimno poprište. Oni prelaze granice kad im je volja, ponovo osvajaju dijelove Afganistana u kojima su već uništili sve što miriše na civilizaciju i drže pod kontrolom oblasti Pakistana u koje ne smije da kroči ni pakistanska vojska. Na kraju, zar nije sam Bin Laden pet-šest godina živio u svom tajnovitom skrovištu u krugu pakistanske Vojne akademije. Tu će, dakle, snage koje je Bin Laden odgojio, imati još dugo uticaja na zbivanja, a Amerikanci i njihovi saveznici imati još puno posla na smirivanju tog strateškog prostora između Rusije, Kine, Indije i Irana. Na krajnjem zapadu tog prostora Al-Kaidino krilo za “islamski Magreb” nije mirovalo ni za vrijeme demonstracija u Maroku, a polje aktivnosti proširilo je i na muslimanima nastanjenu crnu Afriku. Tako njeni ljudi još drže kao taoce zarobljena četiri Francuza, koje su zarobili prošlog septembra blizu rudnika uranijuma u Nigeru i za čije oslobađanje traže devedeset miliona eura. Al-Kaidini prsti su upetljani i u nekim drugim afričkim zemljama, poput Kenije, Tanzanije i Somalije, gdje se kriju izvršioci bombaških napada na američke ambasade u Nairobiju i Dar es-Salamu prije četiri godine. A prošlog jula, njeni ljudi su u Kampali, za vrijeme prenosa finala sa svjetskog šampionata u fudbalu, izazvali incident u kome je ubijeno sedamdeset navijača.

Udarni kadrovi Na prostoru arapskog Srednjeg istoka Bin Laden nije imao više šta da traži pri sadašnjem stanju. On se za dobrobit muslimana i Arapa okomio na Amerikance i Zapad, za razliku od širokog pokreta pobunjenika po arapskom svijetu koji rješenja traži prvenstveno u svojoj sredini i na svom tlu. Sa svojom Al-Kaidom nije uspio da obori nijedan autoritarni režim, što je samim tim dovoljno za razočarenje masa koje su to već učinile u Tunisu i Egiptu, a skoro i u Jemenu. Čak i palestinski Hamas je, oplakujući Bin Ladenovu pogibiju, istovremeno potpisao pomirenje sa drugim palestinskim krilom, Arafatovim Al-Fatahom, ljutim protivnikom Al-Kaide. U Iraku suniti, među kojima su regrutovani njeni udarni kadrovi, poslije stabilizacije parlamentarnog sistema okreću leđa Al-Kaidi, ali su tamo i dalje aktivni timovi samoubica obučeni u njenim kampovima.

Stanje ipak može da se pogorša ako se produži rat u Libiji i ako sirijski režim nastavi da se silom suprotstavlja demonstracijama. Nasilje izaziva nasilje, kojem pobunjene mase moraju da pribjegnu odgovarajući na silu kojom režimi u te dvije zemlje nastoje da spriječe promjene. U takvom stanju nastaje slobodan prostor u koji se, po svojoj prirodi, lakše ubacuje i snalazi teroristički pokret poput Al-Kaide. U Libiji već vlada haos, u kome Al-Kaida nema izgleda i zbog otpora koji je protiv Bin Ladena sam Gadafi uspio da izgradi u masama. Sirija može, ako njen predsjednik Bešar al-Asad nastavi slati tenkove na demonstrante, da postane još teži slučaj od Libije, još zapaljiviji prostor na kome ne bi mogli ostati skrštenih ruku ni Turska, ni Izrael, ni Iran, a samim tim ni Amerika. A u takvom košmaru bilo bi posla i za Al-Kaidu, koja ima baze u obližnjem Iraku.

Neobične, ali možda ne i slučajne se stvari zbivaju na tim nemirnim prostranstvima. Samo u dva-tri dana razlike Amerikanci su pogubili Bin Ladena, a njihovi saveznici iz NATO-a su pokušali da ubiju Gadafija, koji je, uzgred, prije Amerikanaca izdao nalog za hvatanje vođe Al-Kaide.

(BH Dani)

Imas komentar?

Samo registrovani korisnici mogu pisati komentare.
Molimo registrujte se ili prijavite na sajt.