Iako ga neki nazivaju “slijepim oftalmologom”, jer mu je oftalmologija bila zanimanje dok ga otac Hafiz nije počeo školovati za svog nasljednika, još ima pogled dovoljno bistar da vidi kako je za svijet koji ga okružuje opstanak njegovog režima i njega lično važniji od haosa koji bi mogao nastati ukoliko bi protesti prerasli u stanje slično libijskom 
 
Piše: Hajrudin Somun
Neobične se i nepredvidljive stvari događaju u pobunama arapskog svijeta protiv svojih vlasti i vladara, kao što i priliči promjenama koje imaju revolucionarne i historijske dimenzije.

Dok se cijeli Zapad digao na noge da obori Muamera Gadafija, i Istok i Zapad ustaju u odbranu Bešara al-Asada. Prvi već mjesecima ne vlada bar polovinom svoje zemlje, ali se i s ono razuma što mu je ostalo odupire činjenici da su mu odbrojani dani. Drugi pomoću tenkova, hapšenja i torture još čvrsto drži uzde vlasti. Prvom ni laseri ne mogu da otkriju sklonište kako bi ga uhvatili kao Sadama Huseina ili mu skončali život kao Bin Ladenu. Iako ne baš mirno i bezbrižno, drugi još sjedi u damašćanskoj palači i svijetu poručuje da prihvata dijalog s političkim oponentima, istovremeno izdajući naredbe da se skrši svaki otpor i puca u nenaoružane demonstrante.

 Zašto je gotovo cijeli svijet, od Washingtona do Teherana i od Ankare do Tel Aviva, tako tolerantan prema predsjedniku Bešaru al-Asadu? Zašto ga mazi po rukama već dovoljno uprljanim kršenjem osnovnih ljudskih prava? Ne daj bože da ih izjednačim, ali mi dođe da pomislim, kako ga paze i haman maze kao bosanskog Milorada Dodika. Da nisam daleko od poređenja s Bosnom, bar onom ratnom, podsjetit ću da su SAD i Evropska unija zavele Siriji embargo naoružavanja. Time nisu nimalo naudile režimu, ali jesu pokretu otpora, lišavajući ga mogućnosti da se brani protiv tog režima. Zar to ne liči na embargo na naoružavanje nametnut onima koji su branili Bosnu i Hercegovinu od agresije?

Sirija nije Libija Pokazujući koliko su blagonakloni prema sirijskom režimu, Amerikanci i evropski saveznici su Siriji uveli još neke sankcije, za koje je malo reći da su blage. Zaleđena je finansijska efektiva i zabranjeno putovanje izvan zemlje 13 bliskih saradnika predsjednika Al-Asada, ali ne i njemu lično i njegovoj supruzi Esmi, koja je, kao što je običaj u sličnim sistemima, bila zadužena da humanitarnim akcijama doprinosi boljem imidžu svog supruga.

Odgovor je višeznačan, ali se može, odakle god se posmatra, sažeti veoma jednostavno: Sirija nije Libija.

Iako ga neki nazivaju “slijepim oftalmologom”, jer mu je oftalmologija bila zanimanje dok ga otac Hafiz nije počeo školovati za svog nasljednika, još ima pogled dovoljno bistar da vidi kako je za svijet koji ga okružuje opstanak njegovog režima i njega lično važniji od haosa koji bi mogao nastati ukoliko bi protesti prerasli u stanje slično libijskom.

Libija je važna za svijet, posebno za zemlje s evropskog juga, zbog bogatih naftnih izvora, ali gledano geopolitički, njen položaj i okruženje se ne mogu mjeriti s onim sirijskim. Libija je sa svim svojim gradovima i naftom svedena na prostore do kojih dopire dah Mediterana, dok je bar milion njenih kvadratnih kilometara nepregledna pustinja. Oko ili ispod Libije se, opet, na hiljade kilometara prostiru, strateški gledano, ničije zemlje. A samo ovlašan pogled na mapu Srednjeg istoka dovoljno govori u kakvom je delikatnom položaju i raznolikom okruženju Sirija. Ona je jedan od prostora iz najstarije zapamćene ljudske istorije. Preko njenog sjevera vodio je put biblijskog proroka Abrahama, ili kur'anskog poslanika Ibrahima. Svi krstaški ratovi su se odvijali i križali po njenom tlu. U Siriji su se javile prve klice arapskog nacionalizma, a posljednjih pola vijeka tu se ustalila Baas partija, arapska varijanta nac-socijalizma, čiji je, nadam se zajedno sa sirijskim pobunjenicima, posljednji izdanak upravo Bešar Al-Asad.

A tek s kakvim je raznolikim i zapaljivim susjedima okružena Sirija. S nekim, kao s Turskom, dijeli gradove i vode, i još mnogo šta. Neke, kao Liban, smatra prirodnim dijelom neostvarenog sna o velikoj Siriji. Plodno golansko gorje na topomet od Damaska Izrael drži okupiranim preko četiri decenije. Mjesto Dera’a gdje su 18. marta izbili sadašnji nemiri, na samoj je granici s Jordanom, takođe zahvaćenom protestima. A kakvog susjeda ima u Iraku ne treba ni pominjati.

Zato valjda Amerikanci smatraju a Evropljani ih u tome prećutno slijede, da Al-Asad, za razliku od Gadafija, ne treba još da ide. Državna sekretarka Hillary Clinton smatra da je ono što se događa u Siriji samo “znak Al-Asadove slabosti”.

Turski premijer Recep Tayyip Erdogan kao da je slušao Amerikance, pa kaže kako je “prerano reći da li Al-Asad treba da ide”. Od Gadafija se odavno oprostio, pozivajući ga da se časno povuče, a o Al-Asadu još govori kao o svom “dobrom prijatelju”. Razumljivi su turski strahovi od prerastanja sirijskih nereda u otvoreni rat. Dok mu je otac prije desetak godina prijetio ratom Turskoj, Bešar je pronašao dovoljno razloga da s Turskom uspostavi odnose kakve Sirijci, niti ikoji drugi Arapi, nisu imali od propasti Osmanskog carstva. Bio je to i dio nove turske regionalne politike rješavanja sporova sa susjedima pregovorima i saradnjom, a ne zaoštravanjem. Padom Al-Asadovog režima i ta politika, često nazivana neo-osmanizmom, doživjela bi udarac. Mnogo važnije od političkih bile bi životne i sigurnosne nevolje koje bi nastale za Tursku u tom slučaju. Njen već dovoljno težak kurdski problem ima produžene pipke kako u Iraku i Iranu, tako i Siriji. Dvije zemlje su u zanosu novog prijateljstva ukinule vize, pa tek kakvo bi stanje nastalo kada bi stotine hiljada sirijskih izbjeglica nahrlile u one pitome predjele na kojima je snimana TV serija Asi, jedan od novih turskih brendova podjednako popularan u arapskim zemljma kao i na Balkanu.

Odani saveznik Iako s njim nema zajedničku granicu, Sirija već dugo u Iranu vidi najodanijeg regionalnog saveznika, kome je, s druge strane, od prijateljstva važnije što mu svi putevi uticaja na zbivanja na Srednjem istoku idu preko Damaska. Konkretni duhovni, vojni i drugi vidovi tog uticaja koji dopiru do Hizbulaha u Libanu bili bi prekinuti u slučaju otvaranja sirijskog ratišta, posebno ako bi i tu, kao u Libiji, NATO otvorio novi poligon svog vannatovskog vojnog angažmana.

Povlačeći se iz još nemirnog Iraka, šta li bi tek Obamina Amerika uradila kad bi se spojila dva ratišta? Arapi iz Sirije i Iraka su po tradiciji, još dok nije bilo savremenih država, neprijateljski raspoloženi jedni prema drugima. Voz iz Evrope decenijama nije išao prema Bagdadu jer je jedan trak pruge prolazio kroz Siriju. Al-Kaidine i druge terorističke baze bi se lako prebacile iz Bagdada u Damask. Iz Jordana, gdje su stavljene pod kontrolu kraljevske beduinske garde i policije, ubrzo bi se preselile militantne grupe Muslimanskog bratstva, koje bi pritekle u pomoć svojoj sirijskog braći. U Libanu bi sirijski rat poremetio varljivo primirje. Tamo je inače snažno raspoloženje protiv Sirije, koja je tek prije nekoliko godina povukla svoje trupe iz libanske doline. Jednim Palestincima bi pogoršanje u Siriji odgovaralo, drugim ne bi, ali svima zajedno bi donijelo više neizvjesnosti nego koristi. Hamasovom rukovodstvu je Damask godinama pružao gostoprimstvo i logistiku, a sada ono već razmišlja gdje bi se preselilo. Jedino je Katar odgovorio da bi mu prihvatio političko, ali ne i vojno krilo. Iako privremena vojna vlada Egipta, opterećena unutrašnjiom tranzicijskim i sektaškim problemima, ne bi rado raskidala mirovni sporazum s Izraelom, nije sigurno kako će se za krizu na Srednjem istoku ključna zemlja ponašati ako jednom u njenoj vladi prevladaju militantniji propalestinski ljudi.

U međuvremenu, nikome osim njenih pobunjenih građana ne odgovara da se raspadne despotski režim Sirije. Baš kao u nekoj očitoj lekciji o politici dvostrukih standarda, ili realpolitici koja je ušla u udžbenike historije diplomatije poslije Bečkog kongresa na početku ili berlinskog u drugoj polovini 19. Vijeka. Al-Asad je, bar za sada, pošteđen, dok za njegovog libijskog kolegu Gadafija već spremaju optužnicu za Haag.

Geoffrey Robertson kaže da Al-Asad “možda neće uskoro sjesti na hašku optuženičku klupu, ali ako bi takva jedna optužba bila na vidiku, on bi se kolebao da još nešto doda na njen račun. Mogućnost pravde će prije odvratiti jednog krvavog tiranina nego zabrana putovanja za nekoliko njegovih saradnika.” Taj nama u Bosni i Hercegovini dobro poznati bivši haški sudija smatra da su mjere koje se preduzimaju protiv sirijskog predsjednika nedovoljne, i da bi ga bar trebalo izložiti osudi Savjeta sigurnosti UN zbog već počinjenih zločina protiv čovječnosti, kao što se već u početku uradilo s Gadafijem.

Dijalog uskoro Uz svo poštovanje, ali i sjećanje nekih njegovih poteza u vezi s ratnim zločincima iz Bosne, mislim da i Robertson pripada realpolitici. Iako na politiku gledaju iz svog iskošenog ugla, više vjerujem pjesnicima. Njih dvadesetak, okupljenih krajem aprila na poetskom festivalu u Istanbulu pod sloganom “Arapsko proljeće”, usvojili su poruku svijetu u kojoj kažu da su sirijske vlasti “izvršile masakr protiv sirijskog naroda... koji maršira za slobodu, dignitet i pravdu na miran i civliziran način”. Oni su podsjetili da je sirijska država nametala teške restrikcije kulturi i umjetničkim slobodama za vrijeme cijele dugotrajne autokratske vladavinje porodice Al-Asad. Pjesnici iz Tunisa, Saudijske Arabije, Turske, Danske i Finske zahtijevaju da “sirijski režim odmah prekine s tim masakrima i okrene se demokratskom dijalogu.”

Do Bešara Al-Asada možda nije stigao pjesnički glas, ali da bi umirio one mnogo važnije i da bi pokazao kako nije slijep i gluh na pozive da preduzme neke reforme režima, najavio je skori dijalog s političkim protivnicima. Ali, jedan pobunjeni Sirijac kaže kako će Al-Asad, kao što je činio i do sada, na taj dijalog “pozvati” svoje lojalne ljude, dok je one druge koji bi trebalo da u njemu učestvuju, strpao u zatvor. A takvih, kažu, ima preko pet hiljada.

(BH Dani)

Imas komentar?

Samo registrovani korisnici mogu pisati komentare.
Molimo registrujte se ili prijavite na sajt.