Emir Kamenica, tridesetogodišnji doktor ekonomskih nauka s Harvarda, gostovat će 9. i 10. oktobra na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu povodom Četvrte međunarodne konferencije ICES2008. Jedan od najmlađih doktora nauka u historiji Harvarda rođen je 1978. u Sarajevu, a danas predaje Konkurentske strategije (Competitive Strategy) na prestižnom Univerzitetu u Chicagu, a na doktorskom studiju predmet Ekonomija ponašanja (Behavioral Economics).

Autor je brojnih naučnih radova, objavljenih u vrhunskim časopisima na području ekonomije i menadžmenta, kao što su Journal of Economic Behavior and Organization, Review of Economic Studies i Quarterly Journal of Economics. Držao je predavanja širom svijeta, a samo u SAD-u je predavao na Yaleu, UCLA-i, Whartonu, Carnegie Mellonu, Cornellu, Berkeleyju, Harvardu, NYU Sternu, Princetonu, Columbiji, MIT Sloanu i Stanfordu. Razgovor s Emirom Kamenicom je vođen prije nego što je američki Kongres odlučio da usvoji Paulsonov zakon, odnosno sanacioni plan za spašavanje američkog finansijskog sustava težak 700 milijardi dolara 
 
 
 
Emir Kamenica: "Ja sam bosanska izbjeglica, moja je škola jako loša, mogu li ja ikako ovdje?" 
Šta se događa u Americi? Da li je aktuelni krah Wall Streeta "11. septembar" američke ekonomije ili pokušaj najbogatijeg sloja finansijskih mešetara da se propast tržišta hipotekarnih kredita prebaci na leđa američkih poreskih obveznika, a preko njih i ostatka svijeta? Gdje su sad gorljivi zagovornici teorije po kojoj će "nevidljiva ruka" tržišta, o kojoj je pisao Adam Smith, riješiti sve probleme ekonomije? Da li se nizom državnih mjera kojima Bushova vlada, a za njom i britanska, holandska, belgijska, švedska... ubrizgavaju hiljade milijardi dolara u spas bankarskih i osiguravajućih korporacija u privatnom vlasništvu na velika vrata uvodi intervencionizam po uzoru na onaj kojem su pribjegavale vlade u sahranjenim socijalističkim državama? Šta li sada govore i kako li se osjećaju sljedbenici čuvene Čikaške ekonomske škole, čije su suštinske preporuke sadržane u Vašingtonskom konsenzusu, toj "Bibliji" novog svjetskog poretka, kojim su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond ojadili na desetine država u tranziciji, od Latinske Amerike do jugoistočne Evrope?

Teško da se i na jedno od ovih pitanja odgovor može dobiti i na jednom od desetina ekonomskih fakulteta u Bosni i Hercegovini, čije otvaranje i po najzabitijim selendrama postaje biznis unosniji od pijačnog šverca. I na "državnim" ekonomskim fakultetima predaju, čast izuzecima ako oni postoje, ili profesori koji su ekonomiju učili iz udžbenika Koste Mihajlovića ili oni koji su akademske titule stekli poput federalnog premijera Nedžada Brankovića - zahvaljujući nacionalno-stranačko-kriminalnoj podobnosti. Razmišljajući o sugovorniku za intervju na navedena pitanja, sjetio sam se jednog sarajevskog klinca kojeg sam upoznao kao harvardskog studenta tokom moje jednogodišnje stipendije na ovom najprestižnijem svjetskom univerzitetu. Upoznao sam ga tokom večere u kući tadašnje šefice slavističkog odjela na Harvardu Ellen Elias-Bursac, koja mi ga je predstavila kao sjajnog, pametnog bosanskog izbjeglicu, kojem je pošlo za rukom da bude primljen na univerzitet o kojem maštaju milioni ambicioznih akademaca širom svijeta. Za harvardske studente ekonomije, a posebno tamošnje biznis škole, u šali kažu da nije izvjesno da znaju razlikovati kravu od ovce, ali da je sasvim sigurno da po završetku studija s lakoćom mogu zaraditi milion dolara. Emir, Emir Kamenica se on zove, ne samo da nije izgledao kao neko ko zna kako izgledaju domaće životinje već i kao neko ko uopće ne odgovara uobičajenim predodžbama o tipičnim harvardskim studentima - nigdje naočara sa staklima kao dno od tegle, nigdje kravate, nedopustivo nasmijan za nekog ko mora sate i sate provoditi nad knjigom i prije i nakon vrlo zahtjevnih predavanja. Izgledao mi je - da pokušam malo bliže opisati - kao aktuelni mladi playmaker košarkaškog kluba Bosna Muha Pašalić, koji je u stanju, u odlučujućem momentu najznačajnije utakmice, s osam metara šutirati "tricu": dakle, i pogoditi, ali i promašiti čitavu konstrukciju koša. I meni i supruzi bilo je jako drago da je jedan Sarajlija i Bosanac na Harvardu, pa još izbjeglica, pa još tako simpatičan kao Emir te smo ga pozvali da u nedjelju dođe kod nas na večeru, na pravu bosansku, domaću hranu. Prihvatio je poziv.

U međuvremenu je Emir i magistrirao i doktorirao ekonomiju na Harvardu, a iz priča zajedničkih prijatelja čuo sam da su se za njega, nakon doktoriranja, otimali praktično svi vodeći američki univerziteti. Bio sam ponosan na njega, mada iz mojih osobnih ideoloških razloga nisam bio sretan što je odabrao univerzitet u Chicagu i katedru u čuvenoj Čikaškoj ekonomskoj školi. Doduše, radi se o katedri koja je dala najviše dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju, onoj koja je sahranila institucionalizam u ekonomskoj metodologiji i kejnzijanizam u ekonomskoj teoriji i politici. Zasluge za to pripadaju jednom od najvećih ekonomista 20. vijeka Miltonu Friedmanu (1912-2006), koji je čitav svoj radni vijek proveo na katedri u Chicagu, ali i njegovim možda tek malo manje slavnim kolegama Hayeku, Knightu, Stigleru, Beckeru, Simonsu.

Emira sam se sjetio, dakle, tragajući za kompetentnim sagovornikom o pitanjima s početka ovog teksta. No, osim toga, imao sam i još jedan krajnje ličan razlog: otac me već godinama kritizira što toliko prostora u Danima posvećujemo različitim tipovima bh. kriminalaca (Ima li ikoga da ti pohvališ?) te mi se intervju s Emirom učinio kao zgodna prilika i da zadovoljim oca. Lako sam došao do Emirovog broja, nazvao sam ga i bojažljivo se predstavio. Pitao sam ga da li se sjeća da smo se upoznali kod Ellen, a on je, uz smijeh, odgovorio: "Kako se ne bih sjećao one večere na koju nisam došao jer nisam imao vašu adresu, a nisam znao nikoga ko zna." Razgovarali smo skoro dva sata (good for BH Telecom) i pred vama je, poštovani čitaoci, razgovor s mladim Bosancem u kojem ćete, uvjeren sam, uživati. Ne samo zbog toga što se Emir zaista potrudio da meni i vama što jednostavnije objasni komplicirane uzroke i posljedice stanja na Wall Streetu već i zbog toga što je Emirova životna priča naprosto fascinantna, što bi mogla poslužiti inspirativno za hiljade mladih Bosanaca koji misle da su njihove životne sudbine trajno unesrećene činjenicom da su rođeni i žive u državi kakva je današnja Bosna i Hercegovina. Zbog toga smo odlučili da razgovor s Emirom Kamenicom objavimo u cjelini u jednom broju, ovom koji je pred vama.

DANI: Zašto ste se odlučili za ekonomiju?

KAMENICA: Krajem trećeg razreda sam mislio da ću studirati matematiku ili fiziku, ali mi se kurs ekonomije, koji sam dobio u četvrtom razredu, jako svidio. Mislim da me je privuklo to što je metodologija ekonomije zasnovana na matematici s kojom se ja volim bakćati, ali tema je manje apstraktna nego u matematici ili fizici. To je nešto što vidiš kad pogledaš kroz prozor. U fizici se sada istražuju stvari koje su ili nepojmljivo male ili nepojmljivo velike. Matematika se bavi izmišljenim strukturama, a ekonomija daje odgovore na pitanja zašto stvari izgledaju onako kako ih ja vidim.

DANI: Kako ste došli u Chicago, na čuveni univerzitet...?

KAMENICA: Proces dobijanja profesura iz ekonomije je veoma strukturiran. Postoji organizacija koja se sastaje jednom godišnje i tom prilikom sve škole i svi mladi doktori dođu u isti grad. Te škole intervjuišu kandidate u kratkim razgovorima, od oko 30 minuta. Aplikaciju tako pošalješ na jedno 50-60 univerziteta, a od tog broja škola 20-25 hoće da te upoznaju. Među tim školama bile su poslovne škole na Harvardu, MIT-u i The Universityju of Chicago. Bilo ih je još, kao, naprimjer, Stanford. Onda na osnovu intervjua odluče žele li da provedu čitav dan s tobom, pa im odeš u posjetu, upoznaješ profesore, održiš jedno predavanje... Na osnovu toga su me postavili.

DANI: Zašto ste odabrali Chicago? Jeste li imali neki, da tako kažem, doktrinarni ili ideološki odnos ili nelagode prema Čikaškoj školi, njenom tvorcu i njegovim sljedbenicima?

KAMENICA: Nisam. Ne zato što se slažem sa svim aspektima te doktrine već što je ta doktrina prisutna u ekonomskim odjelima svih vrhunskih univerziteta, makar osnovni principi.

DANI: Kad bih bio cinik, rekao bih Vam - pa zato smo sad gdje jesmo.

KAMENICA: Ne slažem se. Osnovni pristup je, mislim, tačan. Stav Miltona Friedmana je vjerovatno znao za manje regulacije nego što je optimalno. Ali mislim da je tačan način na koji treba razmišljati o tome kad treba regulisati ekonomiju a kada ne. Mi smo sada gdje jesmo ne zato što je ekonomska teorija bila neuspješna, nego što su osnove ove krize duboko u političkoj strukturi.

DANI: O.K., sad ulazimo u svjetski aktuelnu priču: prije nego pređete na uzroke, možete li nam reći o kakvim razmjerama krize govorimo? Da li je ovo američka ili globalna kriza? Da li je ovo kriza Wall Streeta ili kriza američke ekonomije?

KAMENICA: Mislim da je ovo kriza Wall Streeta koja je uzrokovana potencijalno zaraznom bolešću i koja može da zarazi ne samo američku ekonomiju nego i finansijske sektore drugih zemalja. Da bismo govorili o zaraznosti, moramo reći šta je bio uzrok ove krize. Mislim da postoje četiri osnovna elementa: prvi i najdublji uzrok je politička ekonomija. To je posljedica jedne podudarnosti u političkoj ekonomiji SAD-a. Demokrati i republikanci se rijetko slažu po ekonomskim pitanjima, ali su jedni u drugima našli srodne duše kad je došlo do stava o omogućavanju kupovine kuća ljudima iz nižih socioekonomskih sfera društva. Demokrati tradicionalno podržavaju siromašne, tako da su odmah bili spremni da podrže sve mjere koje bi im olakšale kupovinu kuća. U isto vrijeme su se republikanci poredali iza Busha da podrže njegovu ideju vlasničke ekonomije, koja kaže da bi društvu bilo puno bolje ukoliko bi svaki Amerikanac posjedovao svoju kuću. Po našim standardima - većina Amerikanaca živi u naseljima ekvivalentnim, recimo, Ilidži. Njih interesuju kuće, a ne stanovi. Ova ideja nema nikakvog ekonomskog smisla, ali su je republikanci gurali, a demokrati podržavali. Dobio se vrlo opasan koktel, koji je podržavao sve zakone i reforme koji su stavljali kuće pod vlasništvo ljudi koji možda hoće, ali vjerovatno neće, biti u mogućnosti da te kuće otplate. Čitava politička struktura je bila spremna podržati reforme koje bi ljudima omogućile podizanje kredita za kuće. Drugi element krize je što se tako stvorio ringišpil triju različitih tržišta - tržišta kuća, tržišta hipoteka i tržišta derivativa nastalih na tim hipotekama.

DANI: Objasnite ovo treće, molim Vas.

KAMENICA: To treće je jako važno. To je tzv. Mortgage-Backed Security. Prva stvar koja se desila u tim regulacijama jeste da je vlada dozvolila bankama koje izdaju hipoteke da ih, takoreći, zapakuju u te Mortgage-Backed Securities. To su, dakle, derivativi osnovani na hipotekama. U staromodnom, tj. normalnom finansijskom sistemu, ako sam ja banka i ti od mene hoćeš da posudiš pare za kuću, mi potpišemo ugovor i kako ti otplaćuješ kuću, ja polako dobijam pare nazad uz kamatu. Ako slučajno odlučiš da nećeš ili ne možeš da platiš, ja oduzmem kuću i prodam je nekom drugom da povratim dio svojih para. Naravno, uvijek je bio rizik u posuđivanju para i zato banke tradicionalno vrlo odgovorno biraju kome će posuditi pare. Ali novi "kreativni" finansijski sistem drugačije funkcionira - banka, umjesto da čeka pare i brine hoćeš li ili nećeš platiti, uzima hiljade hipoteka i stavlja ih sve zajedno u paket. Tako prodaje komad papira na kojem piše da nosilac tog papira prima sve otplate svih hipoteka. To je Mortgage-Backed Security.

Dakle, uopće se ne zna gdje su te hiljade kuća, znaju se samo neki detalji o njima, ali kad god neko otplaćuje hipoteku, nosilac dobija pare. I sad ima tržište tim papirima. Problem je u tome što, po tom sistemu, banka koja je posudila pare više nema razloga da pažljivo bira kome finansira kuće, jer će drugi plakati ako se kuća ne otplati. Sad su banke spremne posuđivati pare i onima koji ne izgledaju kao da će ih vratiti, jer će oni to "uvaliti" nekom drugom kroz te zapakovane hipoteke. U isto vrijeme, vladina reforma po prvi put dozvoljava dvjema vladinim organizacijama - Fannie Mae i Freddie Mac - koje su poluprivatne firme, osnovane da izdaju hipoteke siromašnim ljudima, kupovinu tih zapakovanih hipoteka. Samo te dvije firme su kupile preko 500 milijardi dolara zapakovanih hipoteka. Pored njih, mnogi fondovi i banke su uskočili u to tržište. Važno je reći da banke sad kupuju te Mortgage-Backed Securities - neko će pomisliti da to nisu banke koje su ih izdale, ali to nije tačno. Bio je jedan zakon, zvao se Glass-Steagall Act, koji je nastao u vrijeme Velike depresije i koji je zahtijevao odvajanje poslovnih od investicionih banaka, što je bilo važno, jer poslovne banke, u koje ljudi stavljaju svoje pare, ne mogu "igrati" u rizičnim tržištima. Taj je zakon ukinut 1999. Od tada su i poslovne banke, koje drže ušteđevinu naroda, ušle na tržište derivativa osnovanih na hipotekama. Ljudi koji to prije nisu mogli počinju da kupuju kuće. Cijena kuća raste jer ponuda ne može da stigne rastuću potražnju. Odjednom, svi su sretni, svako ima kuću, cijene rastu - dok balon ne pukne. Porast cijena kuća uopće nije bio utemeljen i, kao što su mnogi ekonomisti očekivali, cijene su spale. To se desilo prije neke dvije godine. Tako je, recimo, tvoj dug za kuću postao veći od vrijednosti same kuće i više se ne isplati otplaćivati kuću jer mi duguješ puno više nego što ti kuća vrijedi.

DANI: Da, onda radije prepuštam kuću.

KAMENICA: Apsolutno. To se desilo. Procent hipoteka koje su ljudi prestali da plaćaju je, za godinu dana, skočio s ispod dva posto na preko sedam posto. Broj ljudi koji ne otplaćuju kuće skočio je preko tri puta. Naravno, vrijednosti onih zapakovanih hipoteka su padale i svi koji su ulagali na tom tržištu su izgubili velike pare. Tu počinje treći čin, koji se desio nedavno: mnogo je ljudi izgubilo pare i to stvara pozadinu za krizu. A kriza počinje trima epizodama koje su se desile u septembru. Prvo, vidjelo se da će Fannie Mae i Freddie Mac biti u problemima. Osmog septembra ih je američka vlada morala nacionalizirati. To je neprevaziđen potez u historiji Amerike, još od Velike depresije. Vlada je tako podržala dug tih firmi, ali je potpuno uništila bilo kakvu vrijednost tih dionica. Aktiva tih dviju firmi je oko pet triliona dolara i one su igrale glavnu ulogu u izdavanju tih hipoteka. Zašto je Amerika to uradila? Očigledno je da su izgubili pare jer su im faktori političke ekonomije dozvolili da špekulišu zapakovanim hipotekama. Štoviše, oni su upravo ulagali u derivative osnovane na onim hipotekama koje su izdane ljudima sa slabijim kreditom. Kad je postalo očigledno da nema šansi da otplate svoje dugove, država je odlučila da im pomogne jer bi se, navodno, srušio čitav sistem za izdavanje tih hipoteka. Fannie Mae i Freddie Mac su izdavali preko pola svih hipoteka u Americi.

DANI: Molim Vas, mediji u čitavoj našoj regiji prave strašnu zabunu s prevođenjem na naše jezike biliona i triliona. Dakle, trilion dolara je hiljadu milijardi dolara?

KAMENICA: Tako je. Da nastavim - sedam dana kasnije, 15. septembra, Lehman Brothers, investiciona banka, najavljuje svoj bankrot. I to je daleko najveći bankrot u čitavoj historiji Amerike. Lehman je imao preko 600 milijardi dolara aktiva i preko 25.000 zaposlenih. To je, mislim, šest puta više od dosadašnjeg najvećeg bankrota u historiji. Razlog ovog kraha jeste što je Lehman, kao i većina investicionih banaka, ovisio o kratkoročnim kreditima. Kratkoročni kredit pomaže investitorima da bolje kontrolišu iznos rizika koji njihovi dužnici uzimaju. No, šta se desilo? Investitori su počeli da sumnjaju da su Lehman Brothers izgubili previše para na tim zapakovanim hipotekama jer su, kao i svi ostali, puno uložili u njih. I niko im više nije htio posuditi pare. Važan faktor je što niko ne zna koliko ove zapakovane hipoteke vrijede i kako će se cijene kretati. Odgovorno tvrdim da to niko u Americi ne zna. To je definitivno jedan od važnih uzroka zbog kojih ljudi strahuju šta će se desiti.

Dan kasnije AIG, najveća osiguravajuća firma na svijetu, zapada u probleme. AIG ima preko trilion dolara aktive i preko 100.000 zaposlenih u čitavom svijetu. Oni su počeli osiguravati i Mortgage-Backed Securities, što je unijelo totalnu zbrku. Dakle, banka izdaje hipoteku, zapakuje je i proda rizik. Onda kupac više neće taj rizik, pa ga prodaje AIG-u. Ukoliko cijena ugovora s AIG-om padne, AIG će ga platiti. Čak je AIG drugima prodavao isti taj rizik kupaca od drugih kupaca zapakovanih hipoteka, od ljudi koji su izdavali hipoteke. Totalna zbrka. Ugovor koji je AIG potpisao zahtijevao je i određeni iznos kolaterala. I, kako su izgubili puno para, odjednom im je trebalo 15 milijardi dolara do sutradan ne bi prekršili ugovor koji je imao specifikaciju o iznosu kolaterala. Niko nije bio spreman da im posudi te pare. Pazite, to je firma od trilion dolara! Trenutno je glavni problem manjak likvidnosti. Niko nije spreman da se igra posuđivanja para jer je tolika sumnja ko će šta moći platiti, da im je bolje da jednostavno drže pare u džepu. Zašto je bio veliki problem što je AIG mogao ići u default ugovora jer su druge velike firme, kao Pimco, koji je najveći investicioni fond obveznica na svijetu, kupovao rizik od AIG-a? Iako je bio spreman platiti, AIG nije bio u poziciji da podrži te ugovore s kolateralom. Onda je Centralna banka SAD-a, tj. Federal Reserve, uletjela i posudila 85 milijardi dolara AIG-u. Ta posudba para je možda super stvar jer daje pravo američkoj vladi da preuzme do 80 posto firme. Ali, šta se desilo, ako pogledamo sad ove tri stvari jednu za drugom - prvo Fannie Mae i Freddie Mac, pa Lehman, pa AIG? Federalna rezerva i trezor su shvatili da ne mogu ovako nastaviti, jer je to ogroman proces. Sistem je naprosto prestao funkcionisati. Giganti su došli u situaciju da propadnu i više nije imalo smisla spašavati ih jednog po jednog. A važno ih je spašavati jer su skroz uvezani u finansijski sistem i jer će njihova propast prouzročiti mnoge druge propasti. E, to je posljednji, četvrti i najvažniji faktor ove krize: ova trenutna "bolest" sistema - manjak kratkoročnog kredita, manjak likvidnosti i veliki strah od kupovine tih specifičnih garancija, odnosno Mortgage-Backed Securities. Čitava diskusija u Kongresu se svodi na to da li da američka vlada "uleti" i potroši 700 milijardi dolara upravo na kupovinu tih Mortgage-Backed Securities. E, tu se trenutno nalazimo.

DANI: Pokušavam da pratim komentare istaknutih američkih analitičara i stručnjaka, ali nisam razumio zašto je, recimo, Paul Krugman u New York Timesu bio vrlo skeptičan prema nakani Kongresa da uloži tih 700 milijardi dolara. Šta je alternativa ako padne Bushov prijedlog? Šta se događa ako vlada ne ubrizga tih 700 milijardi dolara?

KAMENICA: Mislim da je to nešto u što niko ne može biti siguran. Najviše informacija imaju upravo Ben Bernanke i Henry Paulson. Za razliku od ostalih, Bernanke ima pristup knjigama raznih banaka i institucija koje pokazuju finansijsko zdravlje i on mnogo bolje vidi šta će se desiti. Bernanke je izvanredno pametan ekonomist, jedan od najvećih stručnjaka u Velikoj depresiji, i ja u njega imam povjerenje. Ako on tvrdi da je ovo zaista neophodno, ne vidim razloga da mu ne vjerujemo. Ima problem koji Krugman i drugi ne spominju, a koji smatram važnim. Činjenica da vlada stalno priča da će kupiti te Mortgage-Backed Securities sama od sebe umanjuje vrijednost tih paketa. Recimo da ti razmišljaš da od mene kupiš Mortgage-Backed Security. Ja razmišljam da li da ti prodam. Činjenica da ti nećeš da kupiš od mene dovodi do toga da vlada mora da "uleti" i da ih kupi po sadašnjim tržišnim cijenama. Zašto bih ja bio spreman da ti ih prodam, ako očekujem da će ih vlada kupiti? To znači da se od ovoga ništa ne prodaje i tako se smanjuje likvidnost, što je i srušilo ove tri velike firme. Ne možemo razmišljati o tome šta bi se desilo ako vlada uradi ili ne uradi, jer ulogu ne igra samo to što će vlada uraditi nego i ono što ljudi očekuju da će vlada uraditi. Ako očekuju da će vlada kupiti, to samo od sebe ima negativan efekt. To znači da oni sad neće da preprodaju Mortgage-Backed Securities.

DANI: Kako gledate na činjenicu da je nekoliko vlada evropskih zemalja - Britanije, Francuske, Holandije, Belgije, Švedske, Danske - doduše s manje panike, poduzelo slične mjere? Da li to ukazuje da je stanje na finansijskom tržištu u Evropi, ili bar u tim zemljama, identično kao u SAD-u ili se radi o nekim preventivnim potezima?

KAMENICA: Iskreno, ne znam dovoljno o specifičnim situacijama firmi u tim zemljama i koliko su one povezane s aspektima globalne ekonomije. Ne znam koliko ima firmi izvan Amerike koje su kupovale Mortgage-Backed Securities. Ako ne, onda je vjerovatno neka preventivna mjera, ali ako je taj krah povezan s tržištem kuća, hipoteka i zapakovanih hipoteka, ako su ljudi kupili rizik, onda je to potreban potez.

DANI: Oko 47 miliona ljudi u Americi nema nikakvo zdravstveno osiguranje. Kakva je ova mjera vlade kao politička poruka? Dakle, za njih se nema para, a za spašavanje Wall Streeta odnosno, kako mnogi prosječni Amerikanci kažu, za spašavanje bogatih ima?

KAMENICA: Osiguranje je velika tema na izborima i ja se iskreno nadam, makar zasad, da će se možda nešto konačno desiti, ko god da pobijedi. Razlog da se stavi 700 milijardi dolara u finansijski sistem nije to što su ljudi u finansijskom sistemu u lošoj poziciji. Mi mislimo da oni imaju zaraznu bolest koju sada treba vakcinisati. Ako bismo uspjeli nagovoriti političare da je manjak zdravstvenog osiguranja zarazna bolest, možda bismo mogli podići neku političku podršku. Nažalost, trenutno mišljenje je da su finansijski problemi mnogo više zarazni od zdravstvenih problema.

DANI: Emire, kako se ovih dana ponašaju ljudi iz Vašeg bliskog okruženja, kako "obični" Amerikanci reagiraju na događaje na Wall Sreetu, kakva je atmosfera? Jeste li opet na Grbavici iz proljeća '92? Ima li kakve sličnosti s tadašnjom Grbavicom - osjeća li se prijetnja krahom ili su, pak, zabrinutiji samo milioneri?

KAMENICA: Ja se nalazim u najinteresantnijoj sredini u kojoj se čovjek u vrijeme ove krize može naći. Dvojica ljudi koji su vjerovatno najveći stručnjaci u finansijskim krizama - Anil Kashyap i Doug Diamond - na mom su spratu u školi. I zadnjih mjesec dana sjedim na ručku s ostalim profesorima i njima dvojicom, koji su nam do u detalje objašnjavali tačno šta se događa, koji su rizici, itd. Ovdje vlada intelektualni entuzijazam jer su odjednom naši razgovori o ekonomiji, koji su inače veoma apstraktni, akademski, postali stvarni i veoma aktualni. Većina mojih prijatelja su akademski ekonomisti i mi više osjećamo kao da se dešava nešto interesantno nego nešto strašno.

DANI: Da li ste se Vi i Vaše kolege susretali ovih dana sa situacijama da neko a priori izrazi prezir prema vama kao Friedmanovim sljedbenicima? Da li se u svjetskim akademskim krugovima promijenio odnos prema vama?

KAMENICA: Lično, nisam primijetio. Moguće je da ima takvih mišljenja, ali možda ljudi nemaju ni priliku ni volju da mi tako nešto kažu.

DANI: Koliko će ova kriza, mada još ne znamo razmjere mogućih ekonomskih posljedica, u doktrinarnom smislu, imati odraza na Vašingtonski konsenzus, na njegovu rigidnost, na Recommendation Policy Svjetske banke i MMF-a za zemlje u razvoju?

KAMENICA: Imaju dvije grane Čikaške škole: jedna je njen prijevod u veoma specifične prijedloge koji se nalaze u pristupu Svjetske banke, MMF-a i Vašingtonskog konsenzusa, a druga je, takoreći, akademski pristup. Ja puno manje znam o drugoj grani. Mislim da Vašingtonski konsenzus nije sama srž Čikaške škole. Mislim da je sama srž pristup akademskim pitanjima, iako je, naravno, Friedman bio povezan s praktičnim stvaranjem ekonomskih sistema, nažalost, čak i u Chileu pod Pinochetom. No, njegova su akademska postignuća mnogo veća. Mislim da ljudi oko mene mnogo manje, ako uopće, razmišljaju o Vašingtonskom konsenzusu nego o osnovnim principima ekonomskih sistema i kako ekonomija funkcioniše.

DANI: Čini mi se da prosječni građani BiH sa strahom, s manje ili više pažnje i s vjerovatno manje razumijevanja uzroka i mogućih posljedica krize brinu jer vide da se nešto krupno događa. Imaju li građani BiH razloga da vjeruju da će kriza u SAD-u utjecati i na naše živote?

KAMENICA: Vjerovatno ne, ali nisam sto posto siguran. Mnogo stvari se desilo u zadnjih mjesec dana koje mnogi ekonomisti nisu očekivali. Mislim na nemogućnost jedne firme od trilion dolara da posudi 15 milijardi dolara. To nam kazuje da globalni finansijski sistem funkcionira na način koji možda nismo potpuno shvatali. Iako mislim da nema razloga da se iko u Bosni brine, moram dodati da sam manje siguran u svoje znanje o tom sistemu nego što sam bio prije nekoliko mjeseci.

DANI: Vjerovatno niste usamljeni, čak ni među kolegama, a kamoli među običnim svijetom. Za kraj, jedno možda prozaično pitanje: ako Vas neko po Vašem skorom dolasku u Sarajevo pita da li da ušteđevinu uloži u kupovinu stana ili automobila, šta ćete mu odgovoriti?

KAMENICA: Iako je trebalo da bude prozaično pitanje, ipak je komplikovano. Možda je različit odgovor za stan ili za auto. Da bih odgovorio za stan, morao bih pogledati podatke o tome šta se dešavalo s cijenama stanova u Sarajevu posljednjih deset godina. Čuo sam, da tako kažem, neke anegdote koje mi govore da je možda cijena porasla više nego što je normalno. Može se krah cijena kuća desiti i drugdje. Što se tiče kupovine auta, potpuno je druga situacija, jer je vrijednost auta nešto oko čega ljudi osjećaju mnogo manje nesigurnosti. Čak i ako kupi polovan auto, može se desiti da za godinu dana kupac ima manje para nego sada, ali ne vidim problem da se auto u međuvremenu koristi.

DANI: Prodavači stanova u Sarajevu, Emire, neće biti zadovoljni Vašim odgovorom, za razliku od trgovaca autima, koji Vam, kao i ja, zahvaljuju na ovom razgovoru.   
 
 
Bosanska pamet

Na Harvardu ne odlučuje novac
 
 

DANI: Odakle Vam ideja da pokušate upisati Harvard?

KAMENICA: Sve je do škole. Ljudi uče mnogo stvari od svoje sredine. U toj školi se razgovaralo o univerzitetima kao što su Harvard, Princeton, Stanford i tako... Važno je reći da Harvard kao malo škola ima nešto što se zove "Need-blind admission", što znači da ljudi koji odlučuju o aplikacijama nemaju nikakav pristup podacima o finansijskim mogućnostima kandidata. A druga institucija dobiva informacije o finansijskom stanju primljenih i odlučuju na osnovu toga koliko možeš da priuštiš. Bilo ko, ko kaže da je mogao ići na Harvard ili na bilo koji drugi sličan fakultet, ali ga nije sebi mogao priuštiti - jednostavno ne govori istinu. Kad škola odluči da nekoga primi, škola doplati ostatak. U mom slučaju, to je bila manje-više cijena čitavog školovanja. Mislim da je školarina koštala oko 35.000 dolara godišnje, a ja sam od toga plaćao hiljadu, koju sam mogao zaraditi radeći u biblioteci. Moj uspjeh u srednjoj školi je bio dovoljno dobar da me prime. Ima mnogo izvanrednih studenata koji diplomiraju u srednjim školama svake godine, ali je procent studenata koji polože tzv. SAT test i na njemu ostvare perfektan učinak i koji se uspiju upisati na Harvard manji od deset posto. K tome, u mojoj aplikaciji je sigurno važnu ulogu odigrala činjenica da sam bosanska izbjeglica.

DANI: Sjećate li se, koliko ste imali poena na tom testu?

KAMENICA: Sjećam: 1.490 do 1.600.

DANI: Koliko je to procenata tačnih odgovora?

KAMENICA: Ne mjeri se to tako. Mislim da sam bio negdje na 97 procenata, ali to ne znači da sam dao 97 posto tačnih odgovora, nego da sam odgovorio tačnije nego 97 posto studenata.

DANI: O čemu ste pisali obavezni esej?

KAMENICA: Ne sjećam se sad tačno. Trebalo je da na dvije-tri stranice "uvjerim" komisiju da imam unikatnu historiju koja će pružiti informaciju o meni kao studentu i o mom obrazovanju.

Disertacija

Doktorat iz ljubavi  

DANI: Šta je tema Vašeg doktorata?

KAMENICA: Za razliku od drugih disciplina, gdje se piše jedan veliki rad o jednoj temi, doktorat iz ekonomije se sastoji od tri manja rada koji ne moraju biti o istoj temi. Jedan od tih radova je glavni i na osnovu njega se aplicira za posao profesora i teže ga je objasniti ljudima koji nisu stručnjaci iz ekonomije. Druga dva članka su lakša, ali nisu toliko važna. To je, naprimjer, studija o tome ko, s romantične tačke gledišta, hoće da izlazi s kim...

DANI: Snijeg pade na behar, na voće?

KAMENICA: (smijeh) Upravo tako. Ali s veoma dobro organizovanom empirijskom studijom. Ima u Americi nešto što se zove speed dating - tu se skupi 15 momaka i 15 djevojaka i svako svakoga upozna za pet minuta, nakon čega svako za sebe ocijeni svaku osobu s "da" ili "ne". Ako su neke dvije osobe rekle "da" jedna drugoj, onda im organizator da kontakte da se mogu naći na jednom ležernijem sastanku. Ono što sam ja primijetio jeste da je to super situacija za dobijanje informacija ko se s kim hoće zabavljati. To je tema koja nudi jedan od odgovora na pitanje da li će koncept rase postojati za sto godina. Jer činjenica je apsolutno nevjerovatna: od svih crnaca koji su vjenčani u Americi, 94 posto su vjenčani s pripadnicima iste rase. To je za mene nepojmljivo, to je segregacija veća nego u bilo kojem drugom segmentu života. Nije istina da imaš 94 posto komšija ili prijatelja, ili kako god, iste rase, ali kad dođe do brakova, onda se skoro ekskluzivno vjenčavaju jedni s drugima. No, iz toga se ne može zaključiti čije preferencije vode do ovakvog ishoda. Ne možemo znati da li je to zato što bijelci neće da budu s crnkinjama ili obratno, da li je to što muškarci neće da budu sa ženama druge rase ili obratno.

To su četiri potpuno drugačije konfiguracije ko šta hoće, ali dovode do apsolutno istog ishoda. Da bih ja shvatio ko šta hoće, morao sam da vidim ponude, prihvatanja i odbijanja, a to nam je speed dating omogućio da istražimo. S akademske tačke gledišta, to je bio uspjeh jer sam objavio dva članka u vrhunskim akademskim žurnalima na osnovu te studije. Jedan gleda na sveukupne razlike između ukusa žena i muškaraca u tome s kim hoće da budu, dok drugi gleda ekskluzivno pitanje rase i daje odgovor na pitanje zašto je tako malo međurasnih parova. Odgovor je da žene, a ne muškarci, imaju averziju prema zabavljanju s ljudima druge rase. Ali, time se više ne bavim. Glavni članak doktorata je možda najlakše objasniti ovako: mnogi ljudi koji studiraju ekonomiju pretpostavljaju - ako nekome ponudiš više opcija, onda mora da će im biti bolje. Smatra se da ti nikad ne može biti bolje kad imaš samo jednu opciju nego više njih, koje uključuju i tu jednu. Davati ljudima što više opcija znači povećanje njihove dobrobiti - to je princip koji je ugrađen u ekonomsku analizu i političku raspravu o posljedicama raznih reformi i zakona. Moje istraživanje pokazuje da je, kad ljudi ne znaju tačno šta hoće, bolje imati manje opcija, i to iz razloga povezanih sa silama tržišnog ekvilibrijuma - kad pružiš manje opcija, onda imaju bolje informacije šta im više odgovora.

DANI: Mislite - imaju manje mogućnosti da pogriješe?

KAMENICA: Manje-više - da. Recimo da uđeš u kinesku radnju koja prodaje sladolede, i to samo jedan ukus. Dobra je pretpostavka da će to biti ukus koji skoro svako voli. Ako kupiš taj sladoled, vjerovatno će biti poprilično dobar. A sad, uđeš u drugu radnju u kojoj se prodaje sto vrsta sladoleda. Ali, ne možeš znati koji su ukusi jer sve piše na kineskom, koji ti ne znaš. Nemaš ništa pametnije uraditi nego izabrati, eto, tek tako, jedan od tih sto ukusa. A Bog zna kakav je to ukus. To može biti nešto što malo ljudi voli. Ako proizvod voli jako malo ljudi, onda je mala i vjerovatnoća da će se tebi svidjeti. To je osnovna ideja. Kad pružiš ljudima manje opcija, onda imaju bolju informaciju o tome šta drugi vole.

Osvojena tvrđava

Spasili su me Meša Selimović i miss Aimes  

DANI: Jeste li poznavali engleski jezik kad ste došli u Ameriku?

KAMENICA: Ja sam mislio da govorim izvanredan engleski, jer sam imao sve petice u osnovnoj, a išao sam i na instrukcije u pionirskom centru Boško Buha. Dobro se sjećam leta Rim - New York, u avionu su puštali film bez titlova, a ja nisam imao pojma šta se događa. Tako sam shvatio koliko sam bio zakinut u kvalitetu svog engleskog jezika. Sestra ga je učila u osnovnoj školi, mama ga nije pričala uopće. Meni to i nije bila prepreka jer sam bio u potpunom okruženju ljudi koji neprekidno pričaju engleski, tako da sam u roku od dva-tri mjeseca osjećao da sam sposoban da funkcionišem relativno normalno. Sjećam se onih prvih dana škole kad bih za vrijeme ručka sat vremena u sebi ponavljao: "Danas ću reći nešto za vrijeme ručka. Reći ću makar jednu rečenicu." Ali, dok bih pohvatao šta drugi govore, rijetko bih se u momentu snašao da bilo šta kažem. Bio je samo jedan dječak mojih godina - Emil iz Kozarca. Postali smo veoma bliski. Živjeli smo u jako lošem dijelu grada. IRC je smještao ljude u stanove s najjeftinijom kirijom, što u gradu kao što je Atlanta znači da živite u izuzetno lošem komšiluku. Škola u koju smo išli je bila takva da mnogi u prvom razredu srednje nisu znali da čitaju. Ali bukvalno. Mogli su pročitati znak STOP, ali da uzmu knjigu, da pročitaju makar jednu stranicu, bilo je izvan njihovih mogućnosti.

DANI: Jesu li to bili većinom Afroamerikanci?

KAMENICA: To su, većinom, pripadnici najsiromašnije populacije. Bilo je možda 12 bijelaca u školi od 800 đaka.

DANI: Jeste li se tukli s njima?

KAMENICA: Pa, ja se nisam tukao, ali jest bilo incidenata. Sjećam se da smo se jednog dana Emil i ja vraćali kući iz škole, kad nas je napalo jedno 30 crnaca. Nisu nas odmah napali, nego su nas okružili, počeli gurati, ali nije bilo očigledno dokle će to sve doći. Gledao sam u kojem ću pravcu pobjeći, ali je Emil bio drugačiji karakter - kad ga je prvi od tih dječaka gurnuo, on je odmah gurnuo njega i rekao: "What's up, nigger?!" U tom momentu su oni svi skočili na njega - valjda ih je toliko naljutio da su svi htjeli njega da tuku - a mene su ostavili na miru. Iako nije bilo tuče, bilo se jako teško uklopiti u tu sredinu. Nisam imao skoro nikakav pristup ostaloj djeci u školi. A onda se desila još jedna pozitivna slučajnost koja me je izvukla iz te škole. Da sam ostao tamo, danas ne bih bio gdje jesam. Jedna mlada nastavnica engleskog, koja je tek počinjala raditi, došla je u našu školu na praksu. Tada smo živjeli u jako lošim uslovima, u kvartu u kojem se nije imalo gdje izaći - jednostavno, ne postoji mjesto do kojeg se može prošetati: prvo, nema trotoara, a drugo, i ako prošetaš, možeš doći do neke benzinske pumpe, samoposluge... Nije bilo prilike da odem u park ili kafić, ne samo zato što nismo imali nimalo para nego što se nije moglo izlaziti i nije se imalo šta raditi. Treće, bilo je opasno. U školi je jedan učenik za vrijeme nastave upucao drugog učenika, pred cijelim razredom.

Elem, pošto nisam izlazio, da bih proveo nekako vrijeme van škole, a i da bih utvrdio svoj engleski, prevodio sam knjigu s našeg na engleski. Prevodio sam Tvrđavu od Selimovića. Tu knjigu sam ukrao - i to je jedina stvar koju sam ikada ukrao - iz biblioteke u Makarskoj. Knjiga mi se jako svidjela i ponio sam je sa sobom. Navečer bih je satima prevodio, treninga radi. Naša nova nastavnica, miss Aimes se zvala, nam je jednom dala zadatak da napišemo esej o temi po slobodnom izboru. To mi je veoma teško palo jer sam još slabo baratao engleskim, ali sam taman dan ranije preveo jedan prekrasan dio Tvrđave, mislim da je počinjao rečenicom: "Neću da mislim na Ramiza." I fino, riječ po riječ, prepišem ono što sam noć ranije preveo. E, sad, to treba zamisliti: to je škola u kojoj većina djece ne zna čitati i nastavnica je u čudu: "Ovaj mladi Bosanac, vidi se da mu je engleski loš, da mu je loš izbor riječi, ali vidi se da je to ipak nešto." Bilo joj je čudno da dječak od 15 godina piše tako lijepim metaforama, itd. Bila je oduševljena. Sutradan mi je prišla i šapnula: "Moraš pobjeći iz ove škole." "Gdje", pitam je. "U privatnu školu", kaže ona. "Zar to ne košta puno para", pitam, a ona kaže: "Košta, ali ima škola koje daju i stipendije." Rekla je da ima intervju za posao s jednom školom i da bih ja mogao poći s njom, da se raspitam. Dovezla me u školu i otišla u ured u kojem je trebala imati intervju, a ja sam hodao po školi, dok nisam naišao na vrata na kojima je pisalo Admissions Office. Uđem i svojim lošim engleskim kažem: "Ja sam bosanska izbjeglica, moja je škola jako loša, mogu li ja ikako ovdje?" Ona me pita jesam li se prijavio. Rekoh - nisam. Pa, kaže ona, prijave su se trebale predati prije tri mjeseca. Šutio sam. Treba li mi stipendija, ona pita, a ja kažem, naravno, treba. "To je deset hiljada dolara godišnje", kaže ona, "a za stipendiju si se trebao prijaviti prije šest mjeseci." Ja opet kažem: "Ja sam bosanska izbjeglica, moja je škola jako, jako loša, mogu li ja ikako ovdje?" E, sreća je bila da je ta škola bila daleko najliberalnija na jugu Amerike, veoma zainteresovana za ono što oni zovu "diversity", dakle za različitosti. Jako im je bilo stalo da imaju studente svih vrsta i pozadina - socioekonomsko-geografsko-rasno-nacionalnih. I bosanska izbjeglica je tada bila rijetka pojava, njima je to bilo super za brošuru. U međuvremenu, miss Aimes je na svom intervjuu, na pitanje zašto želi da bude nastavnica, izvukla "moj" esej i rekla: "Evo, radi ovakve djece." Tako sam se ja kroz laž i sretan splet okolnosti "uvalio" u najbolju školu, ne samo u Atlanti nego u cijelom tom dijelu Amerike.

DANI: Da ne zaboravimo, je li nastavnica Aimes dobila posao?

KAMENICA: Nije. Mislim da ona ni do dan-danas nema pojma šta je uradila za mene i koliko je utjecala na moj život. Nismo ostali u kontaktu. Nisam imao ni telefon, a jako mi je žao. Čak sam ostao u kontaktu sa školom. Jer sad sam doktorirao na Harvardu, predajem na Univerzitetu u Chicagu, sad sam još ljepši za brošure.

DANI: Da preskočimo adaptaciju u toj školi... Kako ste dospjeli na Harvard?

KAMENICA: Škola je bila tako dobra da je, od nas 60, četvero otišlo na Harvard. To može malo koja škola na svijetu.

DANI: Naših čitalaca radi, objasnite šta to u Americi znači?

KAMENICA: Harvard je jedan od tri-četiri fakulteta koji se smatraju daleko najboljim institucijama, i za studiranje, ali i za istraživačke radove, doktorate, itd. Broj ljudi koji bi htjeli na Harvard je ogroman. Broj srednjoškolaca koji svake godine diplomiraju je hiljadu puta veći od broja koji Harvard može da primi.  

 
Odstupanje od Biblije američke ekonomije

Vakcina protiv slobodnog tržišta
 
 

DANI: Moja naredna pitanja su u vezi s prirodom ove intervencije o kojoj se trenutno odlučuje u Kongresu... Da li ovim, na neki način, Amerika odstupa od zakletvi u tržišnu ekonomiju, tržište i principe Vašingtonskog konsenzusa, koje je nametala širom svijeta. Da li je ovo drastičan korak unazad, u "Bibliji" američkog pogleda na tržište i ekonomiju?

KAMENICA: Definitivno. Svi ekonomisti i političari koji su spremni da iskreno pogledaju uzrok problema vidjet će da je uzrok problema manjak regulacije određenih vrsta finansijskih instrumenata, kao što su Mortgage-Backed Securities i manjak regulacije u tome šta treba dopuštati poslovnim i investicionim bankama da rade i kako da budu povezane jedne s drugima. Sad, addendum na taj odgovor je da apsolutno nema ništa u ideji da trebaju biti određene regulacije finansijskog sektora, što odudara od osnovnih principa vjerovanja u slobodno tržište. Mislim da je malo ljudi koji vjeruju u slobodno tržište toliko slijepo da misle da treba imati nula regulacija od strane vlade. Savršen primjer je FPIC Insurance, vladino osiguranje da će štednja do 100.000 dolara biti osigurana. Mislim da je teško naći ekonomistu koji misli da to uzrokuje velike probleme, ali da ima mnogo njih koji misle da je to odlična stvar jer smanjuje rizik od pojave koja se zove Bank Run. To se dešavalo u Americi u 19. stoljeću. Ljudi stavljaju svoje ušteđevine na banke, ali banke ne drže pare u sefu, već ih dalje izdaju ljudima uz kamatu. Tako je uopće moguće da plati kamatu na ušteđevinu. I desi se sljedeće: sve banke, osim, recimo, dvije-tri, potpuno su zdrave i nema problema. Međutim, čelnici tih pokvarenih banaka pokupe sve pare i pobjegnu...

DANI: Da, to znamo, to je ovdje čest slučaj, imamo nekadašnju Ljubljansku, a današnju NLB.

KAMENICA: Da, ali se može desiti da se ljudi koji svoje pare drže u savršeno zdravim bankama prepadnu i potrče u banku da izvade svoje pare. I iako je banka skroz iskrena i sigurna i spremna da svima vrati pare, ona nema para da isplati sve odjednom. Primjer regulacije za koju ljudi ne misle da je loša je osiguravanje štednje. Manja je šansa da će svi u banku po svoje pare, ukoliko znaju da je te pare vlada osigurala. Te male regulacije ne štete osnovnom duhu slobodnog tržišta. Ali, desilo se da smo iz političkih razloga - podržavanja kupovine kuća - izgubili osnovne regulacije za dobro funkcionisanje ekonomije. Da bi se to popravilo, potrebna je vakcina koja izgleda daleko od slobodnog tržišta. Dakle, vlada ulazi sa 700 milijardi dolara.

DANI: Koga ovim prijedlogom ove nezapamćene intervencije vlada SAD-a spašava - da li Wall Street ili, pak, američku ekonomiju, odnosno samu Ameriku?

KAMENICA: Mislim da ne možemo znati dok ne saznamo koju će cijenu vlada platiti za koje stvari. Oni traže 700 milijardi, ne da daju nekome, već da kupe nešto. Oni će kupovati Mortgage-Backed Securities. Odgovor na tvoje pitanje će dati suma kojom će oni platiti ono što kupuju. Ako plate pet puta više nego što to ustvari vrijedi, to će biti spas Wall Streeta, dakle bogatih, a koštat će sve nas koji plaćamo porez. Ukoliko ih - a ne znamo šta će biti - ovaj program, koji vrijedi mnogo više nego što je sadašnja cijena, kupi za mali premium, dovoljan da stvori neki povrat u ponudu kratkoročnog kredita, može se desiti da vlada napravi dobar posao, i to po dvije osnove: prvo, ne moramo brinuti o recesiji, a drugo, zaradili smo pare jer je vlada uložila moje pare, poreze i kupila nešto što puno više vrijedi. Ali, ne znam šta će se desiti. Zapravo ne znam na osnovu čega ljudi tvrde ili prvo ili drugo - ne znam gdje su dobili informacije koliko će vlada platiti za šta. Te informacije trenutno ne postoje.  
 
 
Rat i sjećanja

Na Grbavici sam navijao za Sarajevo
 
 

DANI: Emire, kako izgledaju ključni momenti Vaše biografije do odlaska u Ameriku?

KAMENICA: Rođen sam 1978. u Sarajevu, a odrastao na Grbavici. Živio sam u Lenjinovoj, današnjoj Grbavičkoj ulici. Taman u neboderu koji gleda na Osnovnu školu "Boriša Kovačević". Oba roditelja su bili ekonomisti - na to gledam kao na moguću inspiraciju da i sam postanem ekonomist, iako nikad u porodici ekonomija nije bila tema razgovora. Mama je predavala u ekonomskoj školi, a tata je radio za Ekonomski institut i povremeno je predavao na Ekonomskom fakultetu.

DANI: I, kako je tekao Vaš život do rata?

KAMENICA: Do rata je sve bilo idilično, kao što je bilo, pretpostavljam, i za mnoge ljude, makar iz te socioekonomske klase. Iz sadašnje perspektive, teško mi je shvatiti kako smo imali tako udoban život. Išlo se na more po tri mjeseca, na skijanje redovno, niko nije radio poslije pet popodne. Sad, kad gledam koliko ljudi ovdje rade, život mi ne izgleda nimalo udobniji. Uvijek se pitam šta je bila osnova tog, naizgled, uspješnog društva u kojem sam odrastao.

DANI: Jeste li navijali za Želju?

KAMENICA: Za Sarajevo.

DANI: A živjeli ste na Grbavici?!

KAMENICA: Da. Iako sam živio na Grbavici, pretpostavljam da je glavni motiv bilo to što mi je otac s Alifakovca, a majka iz Starog Grada...

DANI: Hm. I šta se dogodilo s Vašom porodicom na početku rata?

KAMENICA: Živjeli smo na Grbavici, tako da smo imali drugačiji prvi susret s ratom. Na samom početku rata Grbavica je pala i mi smo se našli na teritoriji pod kontrolom paravojnih formacija srpske vojske. Taman sam napunio 14 godina, 20. aprila. Koliko se sjećam, nisam ni bio potpuno svjestan koliko je ta situacija bila neugodna, komplikovana i opasna, ali čini mi se da to nije samo bilo moje neiskustvo ili manjak godina. Čini mi se da većina ljudi, uključujući i moje roditelje, nisu bili potpuno svjesni tačno šta se događa i šta je tu najbolji odgovor. Sredinom maja, mama, sestra i ja smo krenuli da posjetimo jednu tetku na Breki. Krenuli smo preko mosta kraj ekonomske škole, i kad smo se približili, zapucalo je. Pretrčali smo most i tek nam je tada postalo jasno da je Grbavica potpuno odvojena od ostatka grada i da tu postoji frontna linija - mi smo ostali s jedne, a većina grada s druge strane. Mama je, mislim, čak probala da se vrati istoga dana, da nagovori tatu da i on izađe, ali mislim da nije uspjela preći most. Mi smo ostali na Breki još jedno tri dana, a onda smo se uspjeli ubaciti u konvoj, negdje oko 15. maja.

Krenuli smo na more, pošto smo imali kamp-prikolicu u Zaostrogu. Kao što se zna, taj je konvoj zaustavljen na Ilidži, gdje su nas zadržali tri dana u pritvoru, a onda smo nekako stigli do Zaostroga, gdje smo ostali do kraja ljeta. Mislio sam da će "ovo", šta god to bilo, uskoro završiti i da je to samo malo raniji dolazak na more i ništa više. Iz stana nismo pobjegli, krenuli smo u posjetu, tako da ništa nismo ponijeli. Apsolutno ništa, ni četkicu za zube, ni novac, ništa. Četiri mjeseca nisam promijenio majicu u kojoj sam izašao iz stana. Tada u Hrvatskoj, makar u Zaostrogu, nije bilo nikakve humanitarne pomoći. Pred zimu je mama u Makarskoj srela razrednicu moje sestre iz o.š. Boriša Kovačević, koja joj se požalila kako je njen suprug Zoran Pajić, profesor Ekonomskog fakulteta, dobio neki posao u Londonu i kako nemaju kome ostaviti stan u Makarskoj.

Tako su nas pustili da se uselimo u njihov stan, da ga čuvamo. U početku mi nije bilo dozvoljeno da idem u školu, vrijeme sam provodio čitajući. Sedmi razred nisam završio, a odradio sam malo osmog u Makarskoj. S tatom, koji je ostao na Grbavici, razmjenjivali smo pisma. On je, kao što se desilo sa svim muslimanima, stavljen u radne vodove, tretiran loše... Dobili smo četiri pisma od njega, a u petom su nas obavijestili da je otac ubijen. Čak ni sad nisam siguran šta se tačno desilo, ali je očigledno da je ubijen u radnom vodu. To je bio veliki šok za nas troje i vjerovatno je to igralo glavnu odluku da odlučimo da odemo što dalje iz situacije u kojoj se čitava bivša Juga nalazila. Mami nije bilo dozvoljeno da radi u Hrvatskoj, nismo imali nikakvih prihoda. Naravno, bilo nam je bolje od ljudi koji su ostali u Sarajevu. Nije bilo lako jesti ono što nam je davao Crveni križ. U školi sam organizovao instrukcije za slabije učenike. Naprimjer, objašnjavam nekome fiziku dva sata u zamjenu za ručak. Čak se sjećam jednog specifičnog slučaja - dogovorio sam tri sata instrukcija iz matematike za vreću krompira. Sjećam se dana kad sam, sav ponosan, donio tu vreću kući. Preko UNHCR-a smo se prijavili za odlazak u Ameriku. Došli smo u Atlantu u oktobru '93, gdje je tada bilo jako malo Bosanaca.

Razgovarao: Senad Pećanin 

BH Dani - Broj 591 - 10.10.2008

Imas komentar?

Upisi komentar

Molimo drzite se teme ovog teksta. Nepodobni komentari biti ce obrisani.
Ime:
BBCode:
Komentar:
Code:*
	Kontaktiraj me e-mailom o odgovorima na moj komentar