Piše: Šaćir Filandra (BH Dani)

Bilo je za očekivati da subjekti demokratske konsolidacije bosanskohercegovačkoga postkomunističkog društva budu i njeni narodi. To da je stvar išla upravo obrnutim tokom svima nam je već poznato. Ali zašto se društvena regresija odvijala baš na taj način analizirat ćemo ovoga puta na bošnjačkom primjeru. Zašto baš na njemu? Prije svega iz razloga prenaglašene bošnjačke deklarativne identifikacije s Bosnom i Hercegovinom. Bošnjacima su puna usta države, općih interesa, ravnopravnosti naroda, liberalne demokratije i ljudskih prava. Da li je bošnjačko fundamentaliziranje svoje bosanskohercegovačke pozicije osnovano, nedvojbeno i demokratski usmjereno ili se samo radi o recidivu politike bratstva i jedinstva iza koje se kriju hegemonističke težnje njihove nezajažljive oligarhije? Da li statistička fakta o najbrojnijem narodu znači i raspolaganje većim pravom od drugih ili je to samo osnova nužno veće odgovornosti većine nad manjinom? Svima je jasno, osim tzv. bošnjačkoj političkoj eliti, da od stupnja bošnjačke unutarnacionalne demokratizacije odlučujuće ovisi demokratizacija cijelog bosanskohercegovačkoga društva i karakter socijalnih odnosa u njemu.

Bilo je za očekivati da subjekti demokratske konsolidacije bosanskohercegovačkoga postkomunističkog društva budu i njeni narodi. To da je stvar išla upravo obrnutim tokom svima nam je već poznato. Ali zašto se društvena regresija odvijala baš na taj način analizirat ćemo ovoga puta na bošnjačkom primjeru. Zašto baš na njemu? Prije svega iz razloga prenaglašene bošnjačke deklarativne identifikacije s Bosnom i Hercegovinom. Bošnjacima su puna usta države, općih interesa, ravnopravnosti naroda, liberalne demokratije i ljudskih prava. Da li je bošnjačko fundamentaliziranje svoje bosanskohercegovačke pozicije osnovano, nedvojbeno i demokratski usmjereno ili se samo radi o recidivu politike bratstva i jedinstva iza koje se kriju hegemonističke težnje njihove nezajažljive oligarhije? Da li statistička fakta o najbrojnijem narodu znači i raspolaganje većim pravom od drugih ili je to samo osnova nužno veće odgovornosti većine nad manjinom? Svima je jasno, osim tzv. bošnjačkoj političkoj eliti, da od stupnja bošnjačke unutarnacionalne demokratizacije odlučujuće ovisi demokratizacija cijelog bosanskohercegovačkoga društva i karakter socijalnih odnosa u njemu.

Mogu li Bošnjaci odgovoriti ovom zadatku? Kakvo je stanje njihovog mikrodruštva, koje ideje i tendencije ga oblikuju, kakav je saldo njihovog dvodecenijskog postkomunističkog življenja? Šta oni zapravo hoće?

OSTVARENJA. Kraj komunizma za Bošnjake proizveo je neke važne promjene. Oni, sumarno govoreći, danas nemaju razloga za tako prisutnu apatiju, dezorijentiranost, rezigniranost, strah, frustriranost, a niti za osjećaj manje vrijednosti. U posljednje dvije decenije postigli su više već u protekla dva stoljeća. Izborili su s drugim bosanskohercegovačkim narodima samostalnu i nezavisnu državu, prvi put poslije pada srednjovjekovnog Bosanskoga kraljevstva 1463. i snažno se identificirali s njom i državnom zastavom i himnom - mada bez teksta. Bošnjaci imaju svoj jezik - bosanski, koji su normirali kroz izradu gramatike, rječnika i pravopisa; napisali su svoju prvu historiju; štampali prvi kritički pregled vlastite književnosti u 100 knjiga; povratili tradicionalno nacionalno ime i poslije više stoljeća Bosna i Hercegovina ima vlastitu vojsku.

NACIJA. Tri su značajna faktora oblikovala okvir u kojem se odvija nacionalni razvoj bosanskih muslimana/Bošnjaka poslije kraja komunizma: višestranačka politika, agresija protiv Bosne i Hercegovine i postdejtonska bosanskohercegovačka administracija pod kontrolom međunarodne zajednice. U budućnosti će dva rivalska koncepta oblikovati njihov skupni identitet, evropska ideja, s jedne, i ideja islamskog bratstva, s druge strane (Aydin Babuna). Izgledi su na strani evropske ideje jer je ona već više od jednog stoljeća njihova trajna kulturna orijentacija. Proevropsku orijentaciju kao vrijednost podupire i međunarodna zajednica politikom regionalne saradnje. Ona se od samih Bošnjaka percipira, prije svega, kao sigurnosni štit protiv eventualnih mogućih nasrtaja na njihov fizički integritet u budućnosti, pa tek potom kao uzoriti sistem društvenih vrijednosti.

Kod Bošnjaka je još prisutna unutarnja determiniranost neraskidivog prepleta nacije i religije. Balkansko pravilo da jezik najčešće preuzima funkciju specifične razlike prema spolja, dok iznutra religija djeluje kao sredstvo mobilizacije, u cijelosti se ne odnosi na Bošnjake (Urs Altermatt). Kod Bošnjaka je religija još i spoljni znak prepoznavanja i predstavljanja kolektiviteta, a ne samo sredstvo njegove unutarnje mobilizacije. Bošnjačka politička elita toga je i te kako svjesna i tu posebnost instrumentalizira u vlastite svrhe, deformirajući i otežavajući razvoj nacionalne samosvijesti naroda. Ona se, tako, bošnjaštvom legitimira pred Evropljanima dok u unutarnacionalnoj komunikaciji oslonac za sebe traži u protezanju kategorije vjerskog jedinstva na političko.

DRŽAVA. Država Bosna i Hercegovina za Bošnjake je najznačajnija institucija. Kada kategorija države krajem 20. stoljeća postaje presudni element bošnjačkog identiteta ona se javlja u dva oprečna oblika, jednom kao nacionalna bošnjačka, monoetnička država, a drugi put kao zajednička, višenacionalna bosanskohercegovačka država. Ideja uspostave bošnjačke nacionalne države pojavila se 1993. kao rezultanta mirovnog plana međunarodne zajednice (Owen-Stoltenbergov plan), te su je zbiljski promovirali i naturali međunarodni predstavnici, zagovarajući unutrašnju podjelu zemlje kao način rješavanja agresije i nacionalnih sukoba u tronacionalnoj državi. Jedan dio bošnjačke inteligencije i političara vidio je tu svoju priliku, i to sasvim osobnu priliku, te se nekritički bio zagrijao za takvu mogućnost. Bošnjaci moraju biti isti, a ne ravnopravni. Oni trebaju biti isti u svemu sa Srbima i Hrvatima, dakle i u činjenju dobra i u činjenja zla. To je bio zagovor ovog političkog redukcionizma. Kada je unutrašnja podjela zemlje u konačnici izvršena, rezultatima agresije u praksi se ova ideja svela na etničko aboliranje kriminala po principu: ako oni ne procesuiraju svoje kriminalce, zločince i tajkune, zašto bi to mi radili. Teritorijaliziranje etničkog identiteta, a što bi bilo odvajanje Bošnjaka od cjelovitosti Bosne, nije bošnjačka politička tradicija. Postojanje ovakvih stremljenja u dijelu bošnjačke politike i danas rezultat je oligarhijskih interesa onih koji svoje najprofanije materijalne poslove prikazuju kao brigu za narod.

Ono što Bošnjaci moraju učiniti jeste da na prostoru države "koji prosperitetno kontroliraju" uvedu striktnu vladavinu zakona. Da domene i prostore življenja na koje imaju presudan utjecaj urede u skladu s najrazvijenijim načelima demokratije, liberalizma, ravnopravnosti i ljudskih prava. Jednom riječju, da tamo gdje raspolažu političkom moći uspostave uzorit model uređenja društva. Da način njihova odnosa prema državi, pojedincu i narodima postane tačka atrakcije i transformacije nedemokratiziranog okruženja, instanca slobode i prosperiteta, instrument demokratske reintegracije države i društva.

Kada se već za različite potrebe danas pozivamo na Aliju Izetbegovića, nije zgoreg podsjetiti da je ovakav bošnjački odnos prema državi u najtežim momentima za njenu opstojnost i sam definirao. Govoreći o svojoj viziji Bosne i Hercegovine Izetbegović ističe da cjelovitost ostaje konačni cilj, ali da se kao taktičko sredstvo njenog zadobivanja može prihvatiti koncept unutrašnje podjele u kome bi se teritorije nastanjene većinskim bošnjačkim stanovništvom vratile pod kontrolu bosanske vlasti: "Pa na ovoj slobodnoj teritoriji pod kontrolom bosanske vlasti i Armije treba stvoriti jedan prostor na kojem vladaju zakoni, na kojem je spašena civilizacija, na kojem će vladati demokratija (…) trebalo bi taj model uspostaviti ovdje u bosanskoj državi. (…) E onda bi snagom političkog modela postepeno pobijedili ovaj mrak na jednoj i na drugoj strani..." (Ljiljan, 24. 11. 1993.)

KULTURA SJEĆANJA. Bošnjačko razumijevanje srednjovjekovne bosanske države i njene duhovnosti kao dijela vlastite povijesti u ovom razdoblju postaje ugaoni kamen njihovog identiteta. Time se napušta vezivanje bosanskih muslimana za osmanski period bosanske povijesti kao doba formiranja njihove kulture i posebnosti. Možemo se složiti sa zapažanjem da je prije nego znanstvenim interesom naglo bošnjačko tematiziranje bogumilstva bilo potaknuto težnjom "da svome današnjem identitetu dadnu što dublju vremensku dimenziju"(Srećko Džaja), da ga na taj način osiguraju od srpskog i hrvatskog osporavanja ukorjenjujući ga bez sumnje u vlastitu zemlju. Utemeljenje nacije u dubljoj prošlosti i u bošnjačkom primjeru postaje nacionalno-politički zadatak pa tek potom akademski predmet. Kroz ponovno probuđeni interes za Crkvu bosansku Bošnjaci nalaze svoje ravnopravno mjesto kao muslimani pored katolika i pravoslavaca u tradicionalnoj Bosni, ali i ističu sebe kao odsudne graditelje savremene bosanskohercegovačke državnosti. Međutim, bosanskohercegovačku državnost Bošnjaci sami niti mogu niti trebaju graditi, a niti to smiju željeti. Umjesto dnevnopolitičkog polemiziranja o davnoj prošlosti, koje im se dokono nabacuje sa strane i koje godi nacionalnoromantičarskoj sujeti nekima od njih, za njih je uputnije sabiranje energije za osiguranje vlastite budućnosti.

INSTRUMENTALIZACIJA ISLAMA. Pad komunističkog režima uzrokovao je promjenu mjesta islama u nacionalnom identitetu Bošnjaka. Nacionalno-politička pitanja postala su primarna dok se identitetski sklop vrijednosti i vjerovanja instrumentalizirao u političke svrhe. Islam je postao medij nacionalne homogenizacije i sredstvo zadobivanja nacionalne svijesti. Politika i povijesna zbilja nisu dozvolile autonomnost institucionalnim oblicima Islamske zajednice, a što samim njenim službenim predstavnicima i nije teško palo. Bez obzira na statusno uzdizanje zvaničnika Islamske zajednice i jačanja te institucije utjecaj islama na ukupnu životnu praksu ljudi nije se povećavao u odnosu na ranija razdoblja.

Na društvenoj sceni prisutna je instrumentalizacija religije i nadmoć političkih nad vjerskim akterima zbivanja. I pored značajne manifestacione prisutnosti islama u društvu on se nikada ideološki nije uzimao kao instrument uspostave političke zajednice koja bi transcendirala nacionalnost i podrazumijevala reislamizaciju društva. Stav da se održanje naroda može jedino postići na načelu nacije a ne vjerske zajednice nikada nije bio upitan. Razlike unutar tog nacionalnog pokreta su jedino postojale, a i danas postoje, o tome koliko i kako koristiti islam kao "gorivo nacije". Primarni cilj vodstva nacionalne stranke SDA nije bila reislamizacija Bosne već postajanje stranke oblikovateljem i predvoditeljem nacionalnog pokreta bosanskih muslimana u političkim okolnostima posljednje decenije prošlog stoljeća. Nakon agresije, politički cilj SDA je imati i zadržati moć, a svi elementi navodne islamizacije bošnjačkoga društva se samo koriste kao instrument održanja vlastite političke moći uz način zadovoljenja vjerničkih emocija najširih masa.

ELITA. Na kojim se principima formira nova bošnjačka politička elita? Dio se regrutirao od potomaka ranijih aristokratskih porodica. Taj dio elite legitimitet je crpio iz porodičnih korijena i društvene tradicije (Husnija Kamberović). Drugi faktor regrutiranja elite bila je vjera, islam, i to najmanje dvojako. Jednom posredstvom obrazovanja kroz medrese, čiji se veliki broj svršenika pošto je završio svjetovne fakultete uključio u politiku. Drugi put kadrovi su se iznalazili među članovima porodice i pripadnika organizacije Mladih muslimana. Pored aristokratskih i vjerskih krugova dio političke elite se regrutirao iz najširih nacionalnih i intelektualnih krugova.

Biti vjernik, a još važnije to javno drugima pokazivati, i kod Bošnjaka je 90-ih godina prošlog stoljeća postalo kulturna, društvena i politička odlika. Time je vjerska dimenzija svake inteligencije postala njena dodatna, a često i odlučujuća preporuka i vrijednost. To principijelno nije bilo sporno, ali je u praksi loše funkcioniralo. Derivirani oblici tog stava konkretizirani su kroz pojavu navodnih kadrovskih džamija i tzv. prvog safa kada se dolazilo u džamije da bi se bilo viđeno, da bi se pravila karijera. Takvo ponašanje je za posljedicu imalo da su prosječnost i poslušnost postale osnovne kadrovske vrline među Bošnjacima. Ovom praksom veliki broj kompetentnih i slobodnomislećih pojedinaca ostao je izvan politike.

DISKURS ŽRTVE. Bošnjake mnogi danas optužuju da prenaglašavaju svoj položaj žrtve ili da ga čak nepravedno i neistinito razvijaju, te da iz takvog statusa nastoje lučiti pozitivne političke konsekvence. S onu stranu naivnog umišljaja bošnjačke političke elite, koja smatra da status žrtve njenog naroda i njima sam po sebi osigurava određena prava, bitno je razumjeti osjećanje narodnih masa. Oni s najmanje dva razloga argumentiraju svoj status žrtve. Prvi je sadržan u činjenici da su, u vlastitoj samopercepciji, oni u raspadu Jugoslavije bili politički nevini, te da su bez ikakvog povoda od srpskih i jugoslavenskih vojnih snaga brutalno napadnuti. Drugi razlog ovakvog osjećanja nalaze u aktualnoj političkoj realnosti u kojoj je međunarodna zajednica zločine nad njima honorirala zadržavanjem Republike Srpske kao nesumnjive zločinačke tvorevine.

Genocid je srž savremenog bošnjačkoga iskustva svijeta. Srebrenica odzvanja bolom i mukom na način i u intenzitetu koji je mnogim ljudima nepojmljiv. Strah i osjećaj nepravde postaju konstitutivni činioci bošnjačkog nacionalnog identiteta. Osvješćivanje, reflektiranje i konstruktivno usmjeravanje ovakvih emocija zadatak je bošnjačkih prvaka.

EVROPA. Bošnjačko iskustvo s Evropom u proteklom dvodecenijskom razdoblju je vrlo bolno. U percipiranju evropejstva unutrar Bošnjaka izdiferencirala su se tri stava. Prvi je "nihilistički stav prema evropejstvu" potaknut evropskim nezaustavljanjem genocida nad Bošnjacima, a manifestiran je folklorizacijom ili islamizacijom identiteta. Drugi stav formiraju "turbo-Evropljani", a izražen je "u pretjeranom i nekritičkom odobravanju i prihvatanju svega što iz Evrope stiže..." (Enes Karić). Treći stav izražava većina koja vidi Evropu kao svoju širu domovinu, koja sebe po kulturi, jeziku i porijeklu vidi jednim od starih evropskih naroda.

VEHABIJE. Pet decenija službenog ateizma od svih vjerskih zajednica u Jugoslaviji najviše je bilo pogodilo muslimansku. Ona je od svih kao najmanja i najnezaštićenija na institucionalnoj razini bila najoportunija režimu. Asimilacija je unutar muslimanske nacionalne i vjerske zajednice bila najdublja. Tek je obnova vjerskih prava i sloboda nakon komunizma pokazala da kontinuitet vjerskog života Bošnjaka nije prekinut, ali da su se u svijesti njegovih nosioca nataložile praznine koje su ukazivale na djelomični zaborav tradicijskih obrazaca vjere u Bosni. I to je jedan od razloga da se otvorio prostor za nekritičko prihvatanje novih oblika religiozne prakse.

Pad komunizma otvorio je Bosnu strujanjima iz tzv. islamskog svijeta doprinoseći njenom susretu s brojnim i raznovrsnim razumijevanjima islama. Rat je dodatno Bošnjake i Bosnu učinio privlačnim i bitnim za mnoge pojedince i snage dovodeći u nju i islamske misionare i ratnike. Mudžahedini su medijski najistaknutiji dio te ratne bosanske drame dok su vehabije njena stečevina, bez obzira na prenaglašavanja ili minimiziranja.

Poslije prestanka ideološkog ateizma u novim uvjetima očekivano je i evidentno bilo unutar Bošnjaka pojačano korištenje islamskog diskursa i simbolike u obrazovanju, medijima i svakodnevnoj kulturi življenja. Istovremeno se uz sudjelovanje u tom trendu sve vrijeme, od strane odgovornih islamskih teologa, naglašavao i poseban karakter bosanskog islamskog identiteta u odnosu na druge i drugačije islamske identitete. Dijelovi muslimanske intelektualne zajednice oštro su se suprotstavili vehabijama označivši ih užasnom pošašću našeg vremena (Rešid Hafizović) i u takvom nastojanju plijenili su pažnju i podršku šire muslimanske i bošnjačke javnosti.

Različiti su društveni, politički i sociopsihološki elementi pogodovali prihvatanju vehabizma unutar mlađe vjerničke bošnjačke populacije. Navedimo samo strah za opstanak naroda, razočaranje u principe Zapadne politike, loše ekonomske i socijalne prilike u zemlji, genocid, radikalno odbijanje svega postojećeg i želja za početkom na novim temeljima nečega drugačijeg. Ipak, za prihvatanje vehabizma među bosanskim muslimanima najveću odgovornost snosi IZBiH. Njena službena interpretacija islama je, očito, mladim intelektualcima neatraktivna, dok je islamska praksa njenih službenih lica neuzorita. U protekle dvije decenije ova institucija više se bavila socijalnim, pa čak i političkim, već duhovnim pitanjima. Zato se i moglo desiti da se u domenu njene djelatnosti pojavi konkurentska interpretacija islama s neizvjesnim i nepredvidljivim socijalnim, kulturološkim i političkim konsekvencama na ukupni identitet Bošnjaka i Bosne. S onu stranu minimiziranja ove pojave, kako to rade same vehabije ali dijelom i vodstvo IZBiH, ili njenog prenaglašavanja, prisutnog u brojnim izvanjskim ateiziranim i tzv. liberalnim percepcijama islama, osnovano je tvrditi da će od intenziteta i razvoja ovog duhovnog fenomena u budućnosti mnogo toga zavisiti na ukupnoj bosanskohercegovačkoj društvenoj sceni.

(Autor je profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture Preporod)

(BH Dani)

Imas komentar?

Samo registrovani korisnici mogu pisati komentare.
Molimo registrujte se ili prijavite na sajt.