Poslije džuma-namaza ispred džamije Kralj Fahd danas, 06.05.2011. krenulo je društvo od nekih dvadesetak sirijskih državljana i još toliko Bosanaca. ''Š'ab juridu iskatu nizam'' (narod želi odlazak režima) orilo se u Alipašinoj B faz,i pa sve do Nedžarića gdje se mala povorka zaustavila ispred zgrade UN-a.

Iako su demonstracije najavljene na džumi u džamiji i Centru Kralj Fahd, ipak na prste jedne ruke mogli su se prebrojati vjernici koji su se odazvali pozivu lokalnog imama da izađu na demonstracije i time izraze podršku sirijskom narodu koji ovih dana trpi brutalnosti od režima sirijskog predsjednika Beshara Al Assada.

Po broju ljudi koji su se odazvali demonstracijama, da se zaključiti da demonstracije i arapsko proljeće prvo u Tunisu, zatim, Egiptu, Libiji, Jemenu, i na koncu u Siriji ne uživaju pretjeranu podršku bh. javnosti.

Pod budnim okom Bošnje je sve ovo što se dešava u arapskom svijetu, ali ne pada mu na pamet ništa više od toga poduzeti. Ljudi kao da ne žele vjerovati da diktatorski režimi ne moraju biti jedina stvar po kojoj se arapski svijet prepoznaje.

Bio sam na demonstracijama podrške arapskim državljanima koji su zatvoreni u Lukavici, kao i na ovima danas. Iako sam se oba puta više po inerciji nego što se planiralo, zadesio među demonstrantima, drago mi je zbog toga. I ako Bog da namjeravam se odazvati ako bude vremena i volje i na svakim sljedećim protestima.

Smatram da od njih ima koristi. Protesti su srušili vlade u Tunisu i Egiptu. U Jemenu, Libiji, i Siriji je pitanje dana kada će diktatori otići sa vlasti. Ako i ne odu, otići će, ako Bog da, kad tad. Narod u tim zemljama će ih neprestano podsjećati na sudbine diktatora Ben Alija i Mubareka, koji su završili na smetljištu historije. Ako ništa, zauvijek i baš zauvijek tim diktatorima je oduzet onaj miran i spokojan san bezbrižnosti i nedodirljivosti koju su uživali svih ovih decenija.

I na jednim i na drugim prostetima emocije su proradile. Na prvim se srce steglo kada je dijete čitalo pismo bh. vlastima, a na ovim danas sam pogled na Sirijce za koje znam da čak ovdje u Bosni nisu bili spremni razgovarati o sirijskom režimu, a kamoli da ga kritikuju, danas ti isti ljudi traže slobodu, više demokratije u njihovoj zemlji, odlazak Beshara Al Assada.

Sirijci su vrijedan narod, ne zaslužuju diktatorski režim, ne zaslužuju 50 godina tiranije. Treba im dati podršku ma kako ona u našim očima bila beznačajna, njima ona puno znači. Šerif, Sirijac kojeg dugo poznajem i koji je bio danas na protestima dva puta mi se zahvaljivao što sam došao.

Poruka i svima onima koji ne izlaze na prostet zbog raznih fetvi, ili ih je strah da ipak izađu bila bi da stotine arapskih državljana koji su pali za slobodu arapskog naroda ih na to obavezuju, a da ne govorimo o islamsko muslimanskoj solidarnosti.

Vrijeme promjena je nastupilo, ne treba sumnjati u to. Padaju predsjednici država, padaju ministri koji su decenijama bili nedodirljivi, danas im narod sudi. Prije dvadeset godina u arapskim zemljama većina naroda nije znala za ''nestašluke'' ljudi koji odlučuju o njihovoj sudbini. Nije bilo interneta, nije bilo satelitksih kanala, a samim time nije bilo ni diktature kao oblika vladavine, a o korupciji se moglo čuti samo iz usta rijetkih intelektualaca, novinara, i profesora na fakultetima.

Danas je stanje drugačije. Dobar glas se daleko čuje, a loš još više. Za ubistva palestinskih dječaka u Sabri i Šatili mnogi arapi prvi put su saznali tek odlaskom u osnovnu školu, a mnogi ni tada. Stradanja 1400 palestinskih civila u Gazzi 2009. odvijalo se pred cijelom muslimanskom javnošću. Ako narod nije tražio odgovornost svojih vladara za masakre muslimanskih civila u Palestini počinjene osamdesetih, i korupciju koja je i tada bila prisutna u arapskim društvima, zbog neinformisanosti, danas to nije slučaj.

Piše. N.Beganović  

Imas komentar?

Samo registrovani korisnici mogu pisati komentare.
Molimo registrujte se ili prijavite na sajt.